Osnovna podjela radnih sporova jest ona na kolektivne radne sporove i na individualne radne sporove.

Strane kolektivnog radnog spora su poslodavac i sindikat, odnosno njihova udruženja. Kod takvih sporova postoji i zakonska obveza provođenja postupka medijacije (mirenja) u slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije).

Individualni radni spor je spor između poslodavca i radnika kada su ugrožena ili povrijeđena prava radnika iz ili u vezi s radnim odnosom. Najčešće vrste individualnih radnih sporova u kojima se koristi medijacija su sporovi povodom isplate plaće i naknade plaće te drugih materijalnih prava radnika, naknade štete zbog ozljede na radu i drugih šteta iz radnog odnosa, otkaza ugovora o radu i prestanka radnog odnosa te sporovi zbog diskriminacije.

Zbog interesa da se zadrže dobri međuljudski odnosi u radnoj sredini, u svijetu postoje i preventivne medijacije, na samom radnom mjestu, kada dođe primjerice do mobinga ili kakvih drugih narušenih međuljudskih odnosa i komunikacije, s ciljem da do pravnog spora uopće ne dođe, odnosno da se uzroci potencijalnih problema riješe u samome začetku.