Može li medijator odlučiti o sporu i davati pravne savjete strankama?

Medijator ne odlučuje o sporu, ne kazuje strankama koja je od njih je u pravu, a koja u krivu, ne zauzima strane i ne može strankama nametnuti rješenje.

Ako je tome tako, pa što to medijator uopće radi?

Mnoge stranke i njihovi punomoćnici koji se prvi put susreću s medijacijom, očekuju da će medijatori baš kao suci, zauvijek riješiti problem između njih na način da će odlučiti koja je od njih u pravu. Medijacija je za razliku od parnice, postupak stranaka. Ona predstavlja jedini forum u svijetu rješavanja sporova u kojemu stranke imaju punu kontrolu u donošenju odluke o njihovom sporu.

Medijacija nije postupak u kojem ćete sve svoje napore usmjeriti na uvjeravanje medijatora u pravilnost vaših pravnih pozicija i gledišta. Zadaća stranaka u medijaciji je uvjeriti protivnu stranku u ispravnost svojih stajališta. Kroz mogućnost da čuju i slušaju jedna drugu, stranke dolaze do novih informacija i razumijevanja razloga suprotstavljenih pozicija, za koje ranije nisu ni znali. To im omogućuje provjeru i korekciju vlastitih pozicija i približavanje međusobnih razlika.

Davanje pravnih savjeta, ocjena i procjena, zadaća je punomoćnika stranaka. Kod kreiranja pravnih pozicija stranke često u uvjerenju i/ili želji da budu u pravu, precjenjuju njihovu snagu, posebno zato jer su sastavljene na temelju jednostranih, nedovoljnih i nepotpunih informacija. Stvaraju ih način da se oslanjaju samo na elemente koji ih podržavaju, a svjesno ili nesvjesno isključuju sve one koji je dovode u pitanje. S vremenom, one počinju čvrsto vjerovati u te konstruirane pravne pozicije koje najčešće nemaju mnogo veze sa stvarnim životom. Uz njih počinju vezivati projicirane željene izglede. Zato stranke i njihovi punomoćnici od njih teško odustaju, sve dok se ne izlože slobodnoj i ne-prijetećoj komunikaciji s drugom stranom te novim informacijama koje im nisu bile dostupne ili su ih predvidjele.

Pa dobro, hoćete li mi konačno reći što to točno radi medijator?

Medijator svoju ulogu i položaj u medijaciji izvodi iz povjerenja stranaka koje su mu baš one dale. Medijator je osoba koja upravo zbog toga što su ga stranke izabrale, imenovale I suglasno ga ovlastile da im pomogne, ima tzv. „prirodni autoritet“ kod stranaka. Sudac za razliku od medijatora posjeduje samo „formalni autoritet“.

Na temelju prirodnog autoriteta medijator izvodi svoj utjecaj na stranke i one dobrovoljno dopuštaju da ih vodi do rješenja. U tom pogledu, zadaća je i ovlaštenje medijatora postaviti strankama i njihovim punomoćnicima pitanja koja ranije nisu čuli, nisu htjeli čuti ili su ih ponaosob ili zajednički svjesno ili nesvjesno zanemarili ili zaboravili. Medijator je najčešće jedina osoba koja strankama za razliku od njihovih odvjetnika, savjetnika, pa čak i sudaca u parnici, može s njihovim dopuštenjem (prirodnim autoritetom) suptilno dovoditi u dvojbu njihova stajališta, pravne pozicije i želje. U svoje pravne pozicije stranke uključuju želje koje najčešće nisu sukladne s njihovim potrebama i izvan su objektivnih mogućnosti.

Pogrešno se drži da svaki spor predstavlja isključivo pravni problem i da se može riješiti jedino na temelju prava i sudskim putem. Pravni problemi u stvarnom životu ne postoje, oni se kreiraju. Kreiraju ih pravnici. Postoje samo životni i poslovni problemi stranaka, koji se upravo zato na najpogodniji način mogu riješiti samo na životan i poslovan način. Pravo može svoje mjesto uspješno može naći samo u pozadini njihovog rješavanja, ne u prvom planu.

Predmet spora između stranaka primjerice u naravi nisu ugovorne odredbe ili posjed/ vlasništvo određenog dijela zemljišta radi utvrđivanja međe, već je njegovo izvorište uvijek osobne prirode. Sukob ili spor proizlaze iz nerazumijevanja i zato poremećenih odnosa između stranaka. Iza spora uvijek se kriju nezadovoljeni interesi i potrebe stranaka koje one nisu iskomunicirale. Stranke nisu u stanju o njima otvoreno razgovarati sve dok se nalaze u modusu međusobnog suprotstavljanja u sudu ili izvan njega, i dok u tom nadmetanju pokušavaju dokazati jedna drugoj da su baš one u pravu te pobijediti ili poraziti jedna drugu. Jednako tako, one to nisu u stanju sve dok su u postupku i pred osobom (sucem ili arbitrom) koja odlučuje umjesto njih.

Medijator pomaže strankama komunicirati otvoreno u sigurnom ozračju bez prekidanja, vrednovanja i osuđivanja izrečenog. Pomaže im napustiti čvrsto zauzete pravne pozicije i pronaći i iznijeti njihove stvarne interese koji se kriju iza spora, a njihove želje zamijeniti stvarnim potrebama.

Medijator može pitati stranke:

  • Što vi doista želite u ovom sporu?
  • Koji je vaš stvarni interes iza vaše pravne pozicije?
  • Vjerujete li da se vaš interes može zadovoljiti i na koji način?
  • Možete li zadovoljiti svoj interes i omogućiti protivnoj strani da zadovolji svoj? Ili, da “spasi obraz”?
  • Kakvima doista ocjenjujete vaše pravne izglede u ovom sporu u parnici?
  • Jeste li uzeli u obzir sve rizike i tegobnosti parnice?
  • Ako sam dobro shvatio, krivite drugu stranu za nastanak vašeg spora.
  • Pokušajte pogledati unazad i pronaći postoje li elementi s kojima ste svojim radnjama ili propuštanjima ipak doprinijeli da ovaj sukob i spor nastanu?
  • Što bi sada uradili drugačije?
  • Vjerujete li da nam daljnje suprotstavljanje i negativne emocije pomažu?
  • Postoji li nešto drugo izvan uskog predmeta spora što vas može zadovoljiti, a protivna stranka vam to može pružiti?
  • Možete li se umjesto na prošlost koju ne možete popraviti, usmjeriti se na sadašnjost i budućnost?
  • Možete li ocijeniti što bi za vas značila nagodba u medijaciji ili što bi za vas značilo da do nagodbe ne dođe?

Uz ovakav pristup medijator pomaže strankama doći do njihovog vlastitog rješenja od obostrane koristi, nakon što same dođu do zaključka da ni jedan od njihovih pojedinačnih interesa nema isključivo pravo na zadovoljenje.