Medijacija je način rješavanja sporova u kojem stranke uz pomoć treće nepristrane osobe rješavaju svoj spor. U medijaciji medijator pomaže strankama razumjeti gledišta protivne strane i raspravljati opcije za sporazum kojim se na temelju obostranog interesa rješava spor stranaka. Medijator ne donosi odluku o tome tko je u pravu a tko to nije. Bez obzira jesu su li stranke pristupile medijaciji svojom inicijativom ili po uputi suda, odluku o svom sporu uvijek u medijaciji donose stranke. Medijator nema pravo nametati strankama rješenje spora.

Kada se sastanu radi rješavanja spora, stranke i medijator održavaju sastanke, za razliku od suda gdje se održavaju ročišta. Sastanci se održavaju zajednički (sve stranke i medijator) ili pak odvojeno (medijator s pojedinom od stranaka). Koliko dugo će se održavati zajednički ili pojedini sastanci zavisi od problema koji se rješava i od pojedine stranke. U svakom slučaju medijator pazi da pri tom ne dovede u pitanje svoju nepristranost ili da ne stvori takav dojam kod neke od stranaka. Ono što stranke kažu medijatoru na pojedinačnim sastancima povjerljive je prirode, osim onoga za što medijator dobije od stranke izričito odobrenje da prenese drugoj stranci.

Medijacija je povjerljive prirode. Sva komunikacija stranaka i medijatora i/ili svih sudionika u medijaciji povjerljiva je na način da ništa od onoga što se kaže u medijaciji ne može biti upotrijebljeno u eventualnim kasnijim sporovima između tih stranaka. Samog medijatora veže načelo povjerljivosti koje je usporedivo sa sličnim obvezama svećenika, liječnika, odvjetnika i sl. Ako stranke postignu dogovor o rješenju spora, medijator im u načelu pomaže sačiniti nagodbu u primjerenom obliku, podobnu za provođenje u život, odnosno na način da takva nagodba bude ovršna kao bilo koja druga ovršna isprava.