Troškovna opravdanost mirenja kroz primjer radnog spora
U Klubu izmiritelja HUM-a 5. travnja 2017. Ivan Antić, dipl. iur. i izmiritelj, održao je predavanje – „Zašto u poslovanju koristiti mirenje u individualnim radnim sporovima.“
Individualni radni sporovi česti su „stanovnici“ sudskih postupaka. Čak i kada se radi o onim jednostavnijim, svaki sudski postupak opterećuje poslovanje kako financijski tako i operativno. Radni spor koji je najčešće traje predugo, opterećuje i radnika, što veoma loše utječe na njegov radni učinak. U interesu je dobrog poslovanja brzo okončanje svakog radnog spora. Na taj način moguće je što ranije eliminirati ili barem umanjiti negativne posljedice sporenja.
Radni spor nije samo problem radnika i poslodavca. Problem je mnogo širi i odražava se i na njihovu okolinu. Sklapanjem nagodbe između poslodavca i radnika povodom spora učvršćuje se njihov međusobni odnos povjerenja, poštovanja i lojalnosti. Nagodba snažno poboljšava radnu klime na radnom mjestu.
Kad sud zakaže ročište za glavnu raspravu, ni radnik ni poslodavac nemaju mogućnosti birati datum, vrijeme i mjesto koje im najviše odgovara za rješavanje njihovog spora. U mirenju i radnik i poslodavac mogu do najmanjih detalja sudjelovati u dizajniranju kako postupka tako i načina rješenja spora. Svakog poslodavca koji sporove rješava izvan sudova percipira se kao odgovornog. Ni jedan poslodavac ne želi se izložiti neizvjesnosti i rizicima sudskog postupka koji su izvan kontrole.
Ivan Antić je kroz primjer radnog spora radi naknade štete ukazao na odnos parničnog postupka i mirenja kroz simulacije fiksnih i varijabilnih troškova.
TROŠKOVNA OPRAVDANOST MIRENJA
O sličnoj temi možete pročitati i u objavljenom članku od 1. prosinca 2016. pod nazivom „Zadržimo konflikte izvan suda ili zašto je život prekratak za parničenje“, suautora Camille Palmer i Davida Liddle. U nastavku je preveden i prilagođen samo dio članka, a cjeloviti izvorni tekst možete pročitati OVDJE .
„Zaposlenici sigurno žele i dano im je pravo na pravdu za nezakonito postupanje poslodavca kojem su bili izloženi. Ne trebaju li poslodavci biti ”pozvani na red” kada naprave pogreške? Ne bi im se trebalo dozvoliti da se ”izvlače“ i nastavljaju griješiti. Prijetnja suđenjem čini se važnim poticajnim alatom u procesu pregovaranja između poslodavca i radnika.
Suparnički i suprotstavljački sudski sustav proizvodi ljutnju, gorčinu i agresiju (ponekad i za stranke i za odvjetnike) i zato nije primjeren kao alat za rješavanje sporova na radnom mjestu. Pravnim prijetnjama ne bi smjelo biti mjesta u postupku rješavanja radnih sporova. Umjesto toga, fokus bi trebao biti na komunikaciji i suradnji između poslodavca i radnika usmjerenoj na izbjegavanje daljnjeg razvoja sukoba te prema njegovom pozitivnom rješenju.
Problem s kojim se mnogi poslodavci suočavaju pored ostalog može se pronaći i u unutarnjim sustavima ljudskih resursa koji su modelirani prema kvazi-sudskom okviru utemeljenog isključivo na parničenju u sudovima. Na taj način pravo nadjača odgovornost; dokazi pobjeđuju suosjećanje, a sudska pravda zbog njenih imanentnih ograničenja u utvrđivanju istine, prečesto se protivi stvarnosti i zdravom razumu. Poslodavci problemu rješavanja radnih spora trebaju pristupiti na sasvim drugačiji način. Oni trebaju usvojiti mnogo širu perspektivu u upravljanju vlastitim ljudskim resursima i odnosima među radnicima i ujedno, usvojiti politike mirnog rješavanja sukoba i sporova primjenjujući temeljeni pristupu usmjeren ne prema pravu i pravnim procedurama, već prema osobi – osobama. Medijacija je jedan od važnih alata u tom sasvim novom pristupu. Pravo, sudovi i drugi pravni postupci, uvijek preostaju kao alternativna mogućnost.”