Između mirenja i medijacije u praktičnom smislu razlike nema. Međutim, ogromna je razlika u psihološkom smislu. Naime, medijacija je izvorni i uvriježeni termin u cijelom svijetu (mediation). Potječe od latinske riječi „mediare“ – „u sredini“. Sudionicima konflikta u njegovom rješavanju često treba pomoć treće osobe između njih, samo na sasvim drugačiji način od onog koji je do njega doveo.
Taj izvorni termin medijacija, naš zakonodavac je u Zakonu o mirenju bespotrebno preimenovao u mirenje. S druge strane, primjerice Obiteljski zakon ne poznaje mirenje, već medijaciju. Čini se kako je „mirenje“ medijaciji načinilo veliku štetu u smislu njenog sporijeg prihvaćanja iako s punim uvjerenjem možemo tvrditi da je riječ o definitivno najboljem načinu rješavanja konflikata.
U praksi se pokazalo da se strane u konfliktima i sporovima doslovce zabezeknu kada im se spomene mirenje s drugom stranom. U stanju ozbiljnog konflikta, ideja pomirenja sudionicima konflikta je strana, čak i uvredljiva. Nipošto ne žele sjesti za stol i miriti se s „neprijateljem“. Njihovo neproduktivno i agresivno ponašanje u konfliktu u kojem je svaka od njih na razne načine vrijeđala i štetila drugoj, ideju mirenja u startu za njih čini ne samo neprihvatljivom, već i nemogućom.
No ako sudionicima spora im umjesto mirenja, ponudimo medijaciju, mnogo su veći izgledi da se za nju zainteresiraju. Zato se preporučuje ne koristiti termin mirenje, već isključivo medijacija. Još je prikladnije govoriti o efikasnom načinu rješavanja konflikta ili spora ili naprednim i potpomognutim pregovorima uz pomoć treće osobe u sredini – medijatora ili medijatorice.