U sklopu prošlogodišnjeg Tjedna mirenja Hrvatska udruga za mirenje (HUM) je u svrhu snažnije promocije mirenja (medijacije) i kulture mira u našoj društvenoj zajednici te u svrhu poticaja brojnim izmiriteljima (medijatorima) da ustraju u nastojanjima da mirenje postane općeprihvaćeni način rješavanja sukoba i sporova te da svojim radom, trudom i sposobnostima što prije opravdano zasluže svoje mjesto u sustavu rješavanja sporova, dodijelila posebne nagrade fizičkim i pravnim osobama zaslužnim za primjenu, edukaciju, unapređenje, razvoj i promicanju mirenja i kulture mira u Republici Hrvatskoj.

HUM-ova Medijacijska nagrada „Medijator restorativne pravde 2016.“ pripala je gospođi Nivex Koller Trbović.

Recite nam molim Vas nekoliko riječi o sebi. Kako biste se opisali? Što Vas je potaklo na odabir Fakulteta za defektologiju i jeste li napravili pravi izbor?

Počet ću od „kraja“, a to znači da sam od 1.10. ove godine otišla u mirovinu, starosnu sa 65 godina i skoro 40 godina staža u struci. Punih 31 godinu, dakle do mirovine, radila sam na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u statusu redovite profesorice u trajnom zvanju. Bila sam nositeljica i izvoditeljica šest kolegija na diplomskom studiju socijalne pedagogije, radila sam u brojnim znanstvenim i stručnim projektima, napisala stotinjak znanstvenih i stručnih radova te knjiga, puno surađivala s praksom i sl. To je ta širina koju rad na fakultetu pruža, tako da profesor može neku temu, područje s kojima se bavi ili koje mu je zanimljivo razvijati u svim smjerovima, dakle i kroz znanost, nastavu, ali i praksu/struku.

Moj interes su, oduvijek, bila djeca i mladi s problemima u ponašanju, kao i njihova sredina, uža, obitelj, škola, ali i šira socijalna sredina i utjecaji. To je i bio razlog izbora fakulteta (tada se zvao Fakultet za defektologiju, a danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakulteta, a smjer koji sam završila je poremećaji u ponašanju, danas socijalna pedagogija).

Nakon završenog fakulteta neposredno sam radila s djecom i mladima u više institucija (Centar za profesionalnu rehabilitaciju Lug, Centar za odgoj djece i mladeži Zagreb, u domskom tretmanu i na odjelu dijagnostike sa savjetovalištem, a zadnjih nekoliko godina koje sam provela u praksi prije odlaska na fakultet, bila sam voditeljica službe za dijagnostiku u Centru za odgoj djece i mladeži Zagreb).

Iako sam otišla raditi na fakultet, nastavila sam neposredno raditi s djecom i mladima s problemima u ponašanju i njihovim roditeljima, kako kroz savjetovališni rad u Centru za rehabilitaciju našeg fakulteta, u Odgojnom savjetovalištu (posebno s mladima u sukobu sa zakonom), radeći jednom tjedno kroz 20 godina, tako i kroz brojne druge manje projekte i radionice, edukacije, gdje je neposredan rad s djecom i mladima od posebnog značaja (npr. tzv. participativni projekti u kojima je sudjelovanje djece/mladih ključno za postizanje određenih spoznaja i uvida).

Neposredan rad s djecom i mladima za mene je uvijek bio važan, taj blizak doticaj s ljudima zbog kojih sam i odabrala ovu struku. Također, taj rad je bio važan i stoga što su moja predavanja studentima bila autentična, znači mogla sam svojim radom i primjerom svjedočiti „autentičnost“ onoga o čemu sam govorila. I inače držim da je to važna poveznica za sve koji se na bilo koji način bave djecom i mladima i njihovim obiteljima, da su zaista i u neposrednom odnosu s njima i da tako ne samo znanstveno, već i praktično razvijaju i evaluiraju svoj rad.

Izuzetno sam zadovoljna izborom fakulteta, odnosno, strukom i to je nešto što sigurno ne bih mijenjala. Ali, praksu u tom području apsolutno bi trebalo mijenjati.

Aktivna ste članica u Udruzi za izvansudsku nagodbu od njenog osnivanja. Što vas je motiviralo na rad u navedenoj Udruzi te kako biste rad Udruge približili drugima?

Ne samo da sam članica Udruge od osnivanja nego sam i jedna od osnivačica Udruge.

Udruga je osnovana 2003.g. kao rezultat projekta u kojem je sudjelovalo preko dvadeset stručnjaka koji su se bavili djecom i mladima u sukobu sa zakonom te smo odlučili osnovati i udrugu za promicanje posredovanja između žrtava kaznenih djela i počinitelja.

Sam projekt Posebna obveza – Izvansudska nagodba započeo je 2000. godine uz podršku tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne skrbi RH, UNICEF-ovog Ureda za Hrvatsku, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Državnog odvjetništva RH i Udruge za posredovanje „Neustart Graz“ iz Austrije. Edukacija je trajala tri godine, a paralelno su osnovane i stručne službe za Izvansudsku nagodbu u Zagrebu, Osijeku i Splitu, te je uz edukaciju održavana i redovita supervizija stručnjaka koji su radili u tim službama. Zvanično je edukacija završila 2003.g. kada su sudionicima svečano dodijeljeni certifikati (potpisani i uručeni od čelnika svih spomenutih institucija), promovirana je i prva knjiga pod naslovom „Model izvansudske nagodbe u kaznenom postupku prema maloljetnicima i mlađim punoljetnicima“ te je pokrenuta Udruga za izvansudsku nagodbu. Uz mene, još su tri kolegice, prof.dr.sc. Antonija Žižak s ERF-a, Marija Koren-Mrazović iz MRSS RH i Božica Cvjetko iz DORH-a, inicijatorice i voditeljice projekta, kao i urednice knjige te osnivačice Udruge za izvansudsku nagodbu RH zajedno s tada certificiranim stručnjacima za posredovanje u izvansudskoj nagodbi.

Rad udruge se, zbog relativno malog članstva (jer su članovi trebali biti certificirani posrednici), otežano odvija, ali unatoč tome ima svoju svrhu i rezultate, pa su tako članovi udruge radili na promicanju ideje i prakse posredovanja u kaznenim predmetima, sudjelovali na tribinama, kongresima, radionicama, podržavali evaluaciju rada službi za izvansudsku nagodbu, poticali redovitost održavanja skupština, organizirali edukacije i supervizije za svoje članove, posjete stručnjaka iz zemlje i inozemstva, ali i održavanje edukacija i informativnih skupova u zemlji i izvan u cilju promocije izvansudske nagodbe i sl. Od 2014.g. Udruga je značajnije proširila članstvo novim članovima koji su u ponovljenoj edukaciji koju su organizirali, podržali i financirali isti sudionici kao i kod prve edukacije dobili certifikate o završenoj edukaciji iz izvansudske nagodbe. U tom je projektu bilo planirano da se službe za izvansudsku nagodbu osnuju u svim županijskim središtima RH.

Rad udruge i dalje nije na razini koju bismo željeli jer nedostaje članstva koje bi moglo više participirati u radu udruge zato što su sadašnji članovi, kako sam spomenula, certificirani stručnjaci za izvansudsku nagodbu koji uz taj rade i svoj osnovni posao u struci, zbog čega nemaju dovoljno vremena za bavljenje radom u udruzi. Stoga razmišljamo o drugačijim kriterijima za učlanjenje što bi moglo pridonijeti većoj aktivnosti udruge, a time i vidljivosti izvansudske nagodbe u Hrvatskoj.

Vaš dugogodišnji znanstveni rad usmjeren je između ostalog na praćenje i istraživanje prava i potreba djece s problemima u ponašanju te restorativnu pravdu, kao i na alternativne sankcije prema mladima u sukobu sa zakonom. Možete li nam navesti koje ste ključne probleme uočili u radu s mladima?

Moglo bi se reći da sustav postoji, postoje zakoni, procedure, mreža potrebnih institucija, stručnjaka i to sve već skoro pola stoljeća, ali kao da rad tog sustava, inače dobro zamišljenog, u praksi ne funkcionira. I to ne od nedavno, nažalost. Osobno smatram da je riječ o nedovoljnoj koordinaciji i suradnji stručnjaka iz različitih resora i institucija, ali i o nedovoljnom znanju, odnosno, neusklađenim polazištima u djelovanju. Tako se čini da u ovom sustavu svatko može kreirati rad prema osobnim teorijama i iskustvima, a ne prema znanstveno utemeljenim, da su svima „puna usta“ prava djeteta, a praksa i dalje ne čini dovoljno (ponekad i ništa) da bi ta prava zaista zaživjela, kao i da se ta prava vrlo različito tumače među pojedinim stručnjacima koji trebaju zajednički djelovati, da se znanja koja postoje ne koriste dovoljno (ili uopće), da su svi procesi u koje su uključena djeca i mladi izuzetno spori i često doprinose progrediranju problema, kao i nepovjerenju u sustav, da „na papiru“ postoje dogovori, smjernice, modeli, ali ne i u praksi itd. Puno bih mogla o tome reći, i mogu reći da to već dosta godina i govorim i pišem, i ne samo ja, ali jednostavno stvari ne funkcioniraju kako bi mogle i trebale. To se može vidjeti ne samo iz brojeva, koji ne pokazuju poboljšanje u ovom segmentu rada, već i velikim nezadovoljstvom i korisnika i stručnjaka (nekih). Također, iz međusobnog optuživanja i prebacivanja krivnje uvijek na nekog drugog te konstataciji da kad njima dijete dođe, već je godinama prije toga propušteno puno toga što se moglo i trebalo poduzeti, a nije.

Dakle, činjenica je da se u radu s djecom i mladima puno toga propušta, ne poduzima na vrijeme, a ako se poduzima onda je to često neadekvatno i pridonosi intenziviranju problema.

Ponovno naglašavam da je riječ o nedovoljnoj suradnji i usuglašenosti stručnjaka iz različitih sustava, te nedovoljnom korištenju postojećih znanja.

Osim rečenog, činjenica je da u praksi nedostaju brojne, isto tako, znanstveno provjerene i potvrđene intervencije na svim razinama intervencijskog sustava, dakle, od prevencije, procjene, rane intervencije i tretmana do posttretmana, odnosno, ako i postoje vrlo često njihova provedba nije u skladu s kvalitetom zbog čega izostaju očekivani rezultati. Također, problem je i što se i one intervencije koje postoje (kao primjerice Izvansudska nagodba) nedovoljno koriste ili se nepravilno provode što dovodi do još veće štete. No, o tome smo često pisali, govorili, mada nažalost bez nekog većeg odjeka u funkcioniranju prakse. Postoje i neke mjere/programi kod nas koji se nazivaju restorativni, a ne spadaju u restorativni kontinuum, u kojem, prema Konceptualnoj teoriji restorativne pravde trebaju odgovoriti na tri ključna pitanja: tko je žrtva, koje su njene potrebe i kako zadovoljiti te potrebe.

Na koji način ste povezali svoj znanstveni te praktični rad u Udruzi s mirenjem/medijacijom?

Ranije sam spomenula da udruga podržava istraživanja i diseminira znanja i rezultate kroz objavljivanje u časopisima i drugim publikacijama, sudjelovanjem na znanstvenim i stručnim skupovima, tribinama, radionicama, edukacijama. Za rezultate naše izvansudske nagodbe interes su pokazale i neke strane zemlje (Austrija, Mađarska, BiH, Makedonija, Crna Gora, Slovenija) te smo naš rad predstavljali u stranim časopisima, ali i održavanjem edukacija u drugim zemljama. Ne rijetko udruga je domaćin posjeta stranih stručnjaka kojima tada može prezentirati stručni rad i rezultate.

Osobno sam uključena u sve te aktivnosti od samog početka do danas te sam zajedno s drugim kolegicama i kolegama bile sukreatorica načina evaluacije učinkovitosti izvansudske nagodbe u Hrvatskoj i sudjelovala u njenoj provedbi i predstavljanju rezultata, suautorica sam edukacije za buduće posrednike u Hrvatskoj, jedna sam od supervizorica posrednika i sl. Dakle, uključena sam u sve procese i aktivnosti koje udruga provodi.

Kakva je Vaša percepcija o mirenju danas, a kakva je bila kada ste se prvi put susreli s njim? Kako vidite perspektivu mirenja?

Mirenje nedvojbeno ima perspektivu jer je riječ o pristupu, načelima, filozofiji koja ima šansu na uspjeh jer uključuje sve tekovine humanog i demokratskog društva i pridonosi njegovu razvoju i napretku. Velike su to riječi za tako mali segment, no svatko tko se bavi i nastoji upoznati srž restorativne pravde razumije ovo o čemu govorim.

Kada sam se prvi puta susrela s tim pristupom (negdje 1996. u Grazu u Austriji), u posjetu udruzi „Neustart Graz“, nisam mogla prestati razmišljati o tome da taj pristup „donesemo“ u Hrvatsku. Bilo je to, zaista, nešto potpuno novo u tadašnjoj praksi, toliko drugačije, a tako ljudski i blisko. Drugačija filozofija, načela, drugačije metode rada od dotadašnjih, sve je bilo drugačije. Tada sam se plašila da mi u Hrvatskoj možda nismo dovoljno „zreli“ za takav pristup (hoće li žrtve kaznenih djela biti spremne susresti se s počiniteljima i zajedno s njima tražiti najbolja rješenja za posljedice tih djela za sve strane u sukobu), no naš projekt je pokazao ne samo da smo dovoljno spremni, već su i rezultati provedbe izvansudske nagodbe bili izuzetno dobri i, gotovo, prema svim parametrima vrlo slični rezultatima u Austriji (čiji smo model preuzeli).

Danas nemam dvojbe oko restorativne pravde, posebno ovog modela koji sami provodimo, dakle, izvansudske nagodbe u kaznenom postupku prema mladima u sukobu sa zakonom (potpuno primjenjiv i kod odraslih), kad je riječ o neposrednom kontaktu žrtve kaznenog djela i počinitelja uz kvalitetno vođenje posrednika. I taj pristup zaista može biti alternativa za ne mali broj kaznenih djela, ali se ne koristi dovoljno. Ono oko čega imam brigu jest kvaliteta posredovanja / medijacije koja je ključni čimbenik učinkovitosti ovog pristupa, a to znači imati kvalitetne posrednike / medijatore i adekvatne uvjete njene provedbe uz stalnu evaluaciju i superviziju. A to je ono što se, nažalost, u praksi vrlo brzo gubi ako se stalno ne ulaže u održavanje kvalitete.

HUM je prepoznao Vaš rad i dodijelio Vam medijacijsku nagradu: ”Medijator restorativne pravde 2016. ” Možete li nam reći koje značenje ona ima za Vas?

Jako sam počašćena tom nagradom, posebno stoga što dolazi od naše prijateljske i suradne udruge, a osim toga najveće i dobro uređene udruge koja je prepoznala sve prednosti posredovanja i zadnjih desetak godina najviše u Hrvatskoj radi na promociji i promicanju te ideje i prakse. U predsjednicima HUM-a, dr.sc. Srđanu Šimcu, ali i ranije već, u profesoru Blaževiću, našli smo vrijedne i vjerne prijatelje i suradnike i zahvalni smo što umrežuju sve nas koji se u Hrvatskoj bavimo nekim od segmenata mirenja, odnosno, posredovanja u sukobima.

To što je nagrada dodijeljena i meni upravo pokazuje koliko HUM ima potrebu potaknuti i održavati sve ono dobro što u Hrvatskoj na tom području postoji i djeluje, a ne se baviti samo svojim segmentom medijacije. Upravo ta širina i poticanje medijacije od strane najveće udruge u Hrvatskoj, vjerujem da je garancija njenog daljnjeg opstanka i razvoja. Ono što bih voljela, jest još neposrednija suradnja naše udruge i HUM-a na promociji medijacije u Hrvatskoj, ali i organiziranju edukacija, supervizija, publikacija, kongresa, naravno uključujući i brojne druge udruge koje se u Hrvatskoj bave nekim od segmenata medijacije. Svojim djelovanjem, pa tako i dodjeljivanjem ovih nagrada pojedincima, udrugama i sl., HUM je na dobrom putu da to i ostvari.

Vještine i znanja koja ste stekli kroz dugogodišnji rad zasigurno ste primjenjivali kroz fakultetske aktivnosti kao redovita profesorica. Kakvi su dojmovi vaših studenata i kolega o izvansudskoj nagodbi i njezinim prednostima te mirenju?

Vjerujem da smo mi jedini, a ako ne onda prvi, koji smo u edukaciju studenata socijalnih pedagoga, uveli kolegij Izvansudska nagodba. Kolegij se izvodi od 2006.g., kao izborni kolegij za studente 1. i 2. godine diplomskog studija socijalna pedagogija i vrlo je dobro posjećen i prihvaćen od strane studenata. Kolegij osim teorijskih, dijelom nudi i praktična znanja kroz vježbe, posjete službama za izvansudsku nagodbu i sl. Feedback studenata, kao i redovite evaluacije kolegija na razini fakulteta i Sveučilišta, nedvojbeno govore o visokom zadovoljstvu studenata sadržajem i načinom vođenja tog kolegija, odnosno, kompetencijama koje studenti dobivaju kroz ishode kolegija. Zadnjih nekoliko godina ovaj kolegij vrlo uspješno vodi i razvija moja nekadašnja asistentica, sada docentica dr.sc. Anja Mirosavljević, a donedavno i predsjednica Udruge. U sadržaj kolegija uvela je brojne novosti i aktivnosti, pa tako i svake godine studenti sudjeluju povodom svjetskog dana mirenja, sa svojim malim projektima s kojima se pridružuju obilježavanju tog važnog datuma. Također, danas već imamo više diplomskih radova studenata koji su na razne načine željeli produbiti i približiti ovu temu i sebi i drugima (npr. kroz teorijsko bavljenje statusom žrtve kaznenog djela, kroz istraživanje učinkovitosti izvansudske nagodbe u stručnim službama itd.). Također, bili smo i konzultanti studentima s drugih fakulteta (Pravnog, Socijalnog rada, Filozofskog) koji su, također, odabrali ovu temu za svoj diplomski rad. Ne treba reći da se velik broj tih studenata želi kasnije baviti nekim aspektom restorativne pravde i tu vidim, također, značajan doprinos širenju ideje restorativne pravde u RH.

Također, 2013. g., zahvaljujući Uredu UNICEF-a za Hrvatsku, izdali smo novu verziju knjige pod naslovom Izvansudska nagodba u kaznenom postupku prema mladima u sukobu sa zakonom u Republici Hrvatskoj. Veliki doprinos ovoj temi dala je i Anja Mirosavljević koja je svoju doktorsku disertaciju posvetila ovoj temi („Izvansudska nagodba – perspektiva oštećenika i mladih u sukobu sa zakonom“, 2015.). Kao što sam ranije spomenula, još je niz članaka i radova o izvansudskoj nagodbi u Hrvatskoj objavljeno i u našim, ali i stranim publikacijama.

Mladi ljudi su budućnost našeg društva. Kakvu biste im poruku i savjet željeli dati?

Željela bih potaknuti mlade na sudjelovanje u vlastitom životu, interes za participaciju mladih u svemu što se tiče njihova života.

Mladi, danas imate brojne mogućnosti na raspolaganju i kroz zakonske okvire, ali i kroz tehnološke mogućnosti, da se vaš glas ne samo čuje nego i ozbiljno shvati, zato ne propuštajte takve prilike, iskoristite ih i uključite se čak i onda kada se to ne čini baš laganim, ali sigurno ćete biti na dobitku.

Odgovorite molim Vas na jedno pitanje koje biste rado postavili sami sebi.

Postavit ću si pitanje: Koji je moj najdraži projekt u kojem sam tijekom svog radnog vijeka sudjelovala?

Evo, sada mi je prilika reći ono što govorim već 15 godina, da mi je projekt Izvansudska nagodba u kaznenom postupku prema mladima u sukobu sa zakonom, koji sam naprijed spomenula, bio apsolutno najdraži projekt u kojem sam sudjelovala u svojoj profesionalnoj karijeri i koji mi je najviše dao upravo otvarajući jedno potpuno novo i drugačije područje rada s djecom i mladima, ali i odraslima, te pokazao pravu suradnju svih sustava i pojedinaca u praksi, važnost korištenja provjerenih znanja i strukturiranog učenja te ulaganja u kvalitetu i održavanja iste za postizanje očekivanih rezultata. Tu zaista teorija funkcionira u praksi, odnosno, praksa funkcionira zbog dobro primijenjene teorije.

Intervju provela: Mateja Meštrović