• u medijaciji se primarno umjesto pravnog koristi poslovni jezik koji stranke razumiju
  • stranke slobodno odabiru medijatora, suca u parnici ne mogu birati,
  • u parnici stranke uvjeravaju suca u održivost njihovih pravnih pozicija, u mirenju u to uvjeravaju drugu stranu,
  • u medijaciji nije primarno koja je stranka u pravu, već kako pronaći elemente suglasnosti oko spornih pitanja,
  • u parnici sudac umjesto stranaka odlučuje, u mirenju o sporu ne odlučuje medijator, već same stranke uz njegovu pomoć,
  • sudska odluka stvara pobjednike i gubitnike, u medijaciji sve stranke pobjeđuju rješenjem spora u kojem su pronašle vlastiti i zajednički interes,
  • uspjeh u parnici je rizičan i neizvjestan, dok nagodba u medijaciji isključuje i neizvjesnost i rizike, jer njen sadržaj ovisi isključivo o volji stranaka,
  • presudom se trajno narušavaju poremećeni odnosi između poslovnih partnera, dok ih vlastita nagodba u medijaciji čini zadovoljnima i omogućuje im zadržavanje ili poboljšanje poslovne suradnje u budućnosti,
  • nagodbom se spor trajno okončava, a sudsku presudu stranke mogu pobijati pravnim lijekovima,
  • parnica je u pravilu dugotrajan i zato je skup, medijaciji je brza i ekonomična,
  • parnica nudi najčešće samo jedno jedino moguće, utemeljeno na pravu, dok je u medijaciji  moguće postići raznovrsna i kreativna rješenja,
  • parnica ne isključuje medijaciju, a medijacija ne isključuje parnicu
  • strankama je sud uvijek na raspolaganju kao alternativno rješenje.