u medijaciji se primarno umjesto pravnog koristi poslovni jezik koji stranke razumiju
stranke slobodno odabiru medijatora, suca u parnici ne mogu birati,
u parnici stranke uvjeravaju suca u održivost njihovih pravnih pozicija, u mirenju u to uvjeravaju drugu stranu,
u medijaciji nije primarno koja je stranka u pravu, već kako pronaći elemente suglasnosti oko spornih pitanja,
u parnici sudac umjesto stranaka odlučuje, u mirenju o sporu ne odlučuje medijator, već same stranke uz njegovu pomoć,
sudska odluka stvara pobjednike i gubitnike, u medijaciji sve stranke pobjeđuju rješenjem spora u kojem su pronašle vlastiti i zajednički interes,
uspjeh u parnici je rizičan i neizvjestan, dok nagodba u medijaciji isključuje i neizvjesnost i rizike, jer njen sadržaj ovisi isključivo o volji stranaka,
presudom se trajno narušavaju poremećeni odnosi između poslovnih partnera, dok ih vlastita nagodba u medijaciji čini zadovoljnima i omogućuje im zadržavanje ili poboljšanje poslovne suradnje u budućnosti,
nagodbom se spor trajno okončava, a sudsku presudu stranke mogu pobijati pravnim lijekovima,
parnica je u pravilu dugotrajan i zato je skup, medijaciji je brza i ekonomična,
parnica nudi najčešće samo jedno jedino moguće, utemeljeno na pravu, dok je u medijaciji moguće postići raznovrsna i kreativna rješenja,
parnica ne isključuje medijaciju, a medijacija ne isključuje parnicu
strankama je sud uvijek na raspolaganju kao alternativno rješenje.
