U sklopu četvrtog zaredom Tjedna mirenja i svečanosti povodom Svjetskog dana rješavanja sukoba 20. listopada 2016. Hrvatska udruga za mirenje (HUM) je u svrhu snažnije promocije mirenja (medijacije) i kulture mira u našoj društvenoj zajednici te u svrhu poticaja brojnim izmiriteljima (medijatorima) da ustraju u nastojanjima da mirenje postane općeprihvaćeni način rješavanja sukoba i sporova te da svojim radom, trudom i sposobnostima što prije opravdano zasluže svoje mjesto u sustavu rješavanja sporova, odlučila dodijeliti posebne nagrade fizičkim i pravnim osobama zaslužnim za primjenu, edukaciju, unapređenje, razvoj i promicanju mirenja i kulture mira u Republici Hrvatskoj.

HUM-ova Medijacijska nagrada za najuspješniji sud u mirenju u 2016. dodijeljena je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a nagrada je uručena voditeljici Službe za mirenje Tanji Hučera.

MOŽETE LI NAM SE ZA POČETAK PREDSTAVITI I REĆI NEŠTO O SEBI. KAKO BISTE OPISALI SAMI SEBE?

Zahvalna sam Hrvatskoj udruzi za mirenje što je pokazala interes da sa mnom razgovara o temama koje su važne Hrvatskoj udruzi za mirenje i meni osobno. Hvala vam na tom trudu!

Ja sam Tanja Hučera, sudac sam Općinskog građanskog suda u Zagrebu, sudac izmiritelj, voditelj Službe za mirenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu i koordinator za provođenje i organiziranje mirenja pri istom sudu. Rođena sam prije pedeset godina u Zagrebu. Otac mi je bio Petar, sada pokojni, a mama Mira. Sedamnaest mjeseci nakon toga je rođen i moj brat. Osnovnu i srednju školu sam završila u Zagrebu i bila sam odličan učenik sa 5.00 te sam oslobođena maturalnog rada i mature. Upisala sam pravo 1985., jako davno, i bila sam druga od oko 1500 polaznika sa 109 od 110 mogućih bodova na prijamnom ispitu. Diplomirala sam u petom mjesecu 1990. godine. Bila sam oslobođena diplomskog rada. Vezano uz karijeru, počela sam raditi kao vježbenik s 3. rujnom 1990. godine. Znači, sada će biti skoro dvadeset i sedam godina rada. Pravosudni ispit sam položila 13. srpnja 1992. godine, a sudac sam postala u rujnu 1996. godine. Kroz cijeli radni staž radim na sudu, kao vježbenik, sudski savjetnik i sudac, osim jedno kratko vrijeme, od oko 3,5 mjeseca, kada sam bila tajnica jedne osnovne škole, a nakon što sam prestala silom zakona biti sudski vježbenik, a još nisam postala sudski savjetnik, u tijeku 1993. godine. Osim tog svog poslovnog života, imam i neku drugu, možda mekšu stranu, a to je ljubav prema prirodi, ljubav prema cvijeću posebno. Volim muziku, uvijek nešto svira dok radim, osim, ako je nešto jako komplicirano. Volim Dunav. Volim Ilok. Vinograde i vinovu lozu posebno, volim miris prirode i sve njezine ljepote.

JESTE LI ODUVIJEK ZNALI DA ŽELITE BITI PRAVNICA I RADITI U SUDSTVU? ŠTO VAS JE MOTIVIRALO DA SVOJ PROFESIONALNI PUT USMJERITE U TOM PRAVCU?

Mislim da sam podjednako voljela šivati za svoje lutke, kao i razgovarati o pravu i o tim nekim pojmovima još kao dijete, s obzirom na to da je moj otac Petar bio diplomirani pravnik i bavio se pisanjem zakona i Ustava, a bio je onda i sudac Vrhovnog suda te prije nego što je otišao u mirovinu i odvjetnik. Još kao dijete sam bila uvijek u kontaktu s tim nekim pravnim terminima i to mi je činilo izazove. Kada sam ja točno shvatila što ja to želim biti? Možda negdje krajem osnovne škole, kada sam se odlučila za Centar za upravu i pravosuđe koji je tada postojao i upisala ga, smjer upravnog referenta. Kroz srednjoškolsko obrazovanje sam također stjecala spoznaje o nekim pravnim pojmovima i to me „inficiralo“ na neki način, tako da je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu bilo jedino mjesto na koje sam aplicirala sa svojom prijavom i pristupila prijamnom ispitu. Otprilike, sve ili ništa. A onda, kroz samo školovanje, nisam promijenila taj svoj stav i nisam se predomislila niti sam požalila. Mislim da bih ponovno učinila sve jednako. Ne mislim da je biti sudac jednostavno. Vrlo je zahtjevno. Posebno zato što imate ovlasti odlučivati o tuđim sudbinama, životima, imovini i što se sve reflektira na cijele porodice, ali mislim da je to izuzetno časno i zahtjevno zanimanje, odnosno, to nije samo zanimanje, više je poziv, način života.

POSTOJI LI OSOBA ILI VIŠE NJIH KOJE SU VAS POSEBNO INSPIRIRALE U VAŠEM ŽIVOTU I RADU? TKO SU ONE I NA KOJI NAČIN SU UTJECALE NA VAS?

Moja obitelj mi je uvijek bila poticaj da se realiziram maksimalno u onome što me interesira i podržala me u tome da idem kroz neki svoj put, za koji se ispostavilo da je pravna struka. Najvjerojatnije bih imala podršku obitelji i da sam pokazala sklonost prema nečem drugom, ali rekla bih da mi je poseban uzor sigurno bio moj otac, koji je za mene bio jedna izuzetno pozitivna, principijelna figura, spremna žrtvovati puno toga za svoje principe i uvjerenja, nesklon kompromisima za neko svoje osobno dobro… Osoba koja je zajedno s mamom i ostatkom obitelji odgajala brata i mene da poštivamo druge ljude. Naučila nas je, još kao male, da su svi rođeni slobodni i jednaki i da je naša sloboda ograničena samo slobodom drugih ljudi, i mislim da je to osnovni princip koji sam stekla od djetinjstva, a po kojem sam nastavila živjeti i dalje, a najvjerojatnije tako izabrala i svoje zanimanje, kao i ovu svoju strast vezano uz mirenje.

KADA I GDJE STE SE PRVI PUT SUSRELI S MIRENJEM?

U ljeto 2006. godine kada je za nas suce ovog suda (tada je to bio Općinski sud u Zagrebu) bio organiziran tečaj – seminar iz mirenja koji su vodile kolegice s Trgovačkog suda u Zagrebu. Seminar je bio organiziran i za suce izmiritelje i za suce uputitelje. To je bilo nešto jako zgodno, što mi se svidjelo. Nešto različito, da tako kažem, od sudačke doktrine, ali jedan izuzetno zgodan i dobar alat koji vam služi da pomognete ljudima da riješe svoj problem. To je bio prvi doticaj. Odmah nakon te edukacije, 1. srpnja 2006. godine, oformljeno je mirenje kod nas na sudu koje otada pa na ovamo u kontinuitetu radi. Bila sam među prvim izmiriteljima koji su počeli raditi. Taj rad je za nas bio izazov jer ustvari nitko od nas nije točno znao kako bi to trebalo izgledati. Imali smo samo neku svoju percepciju i osjećaj za to kako bi to trebalo ići. Mislim da nam je u tom radu jako puno pomoglo zaista ono što su nam kolegice s Trgovačkog suda pokazale, posebno gospođa Nada Plevko i njezine kolegice.

Naše svakodnevno susretanje sa sporovima, s ljudima koji su u konfliktu, s njihovim reakcijama, načinom na koji se žele izboriti za svoja prava i načinom na koji žele pomalo i oštetiti drugu stranu ako je moguće, sigurno nam je pomoglo da savladamo situacije koje se dešavaju u samom mirenju jer se mi nismo kao brojni drugi izmiritelji koji dolaze iz drugih profesija tada tek prvi put susreli s konfliktom. Imali smo već određene vještine i znanja kako savladati konflikt. Naravno, da je mirenje jedna potpuno druga sfera, ali znanje koje imate kao parničar vam izvrsno dođe i u ovome.

ŠTO VAS JE MOTIVIRALO DA SE POČNETE BAVITI MIRENJEM?

Motivira me zadovoljstvo koje osjetite kada vidite da su ljudi zadovoljni ishodom, da iz mirenja izlaze zadovoljni, da se među njima poboljšao odnos, da su riješile problem uz vašu pomoć i uz vašu asistenciju, da su riješile to na human način, primjeren upravo tim ljudima, a ne samoj zakonskoj normi. U sudnici često ne možete zadovoljiti načelo pravde, a u mirenju ste ga ili dosegli ili ste vrlo blizu njemu. To je osnovna satisfakcija.

VODITELJICA STE SLUŽBE ZA MIRENJE NA OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU. MOŽETE LI NAS POBLIŽE UPOZNATI S NJEGOVOM ORGANIZACIJOM I RADOM?

Vrlo rado. Kao što sam ranije rekla, mirenje na ovom sudu postoji od 1. srpnja 2006. Kroz naš rad, izmiritelja, do sad je prošlo ukupno 41 sudac. Nažalost više nemamo muških kolega među izmiriteljima, sve se svelo samo na žene. Muškarci su neki odustali, neki napredovali, ali u svakom slučaju, su nas napustili. Možda su žene upornije, ja bih rekla, u tom izazovu koji imaju pred sobom. Sada nas je osamnaestero na listi za mirenje. To su sve suci Općinskog građanskog suda i većinom, osim jedne kolegice, su suci parničari. Jedna kolegica je izvanparničar, ali je bila ranije u svojoj karijeri i parničar.

Osim toga, imamo i našu malu pisarnicu za mirenje gdje se nalazi naš Povjerenik za mirenje, gospođa Dijana Hršak koja nam je glavna osoba za kontakte sa strankama, za dogovaranje termina i za davanje informacija o samom mirenju ako stranke nisu zadovoljne onim što su čule od eventualno parničnog suca, svog odvjetnika ili su pročitale na našim internetskim stranicama. Događa se da i kolege sa samog našeg suda znaju nazvati pa pitati nešto vezano uz mirenje ili samo nagađanje.

Služba funkcionira na način da se spis oformi kada postoji suglasnost svih stranaka u postupku. Na našu žalost, još uvijek u mirenje mogu ići samo parnični spisi na koje se onda eventualno mogu priklopiti na uvid i izvanparnični spisi, bilo ovršni, bilo zemljišnoknjižni, bilo nasljednopravni. Mi izmiritelji smatramo, da bi bila bolja situacija, kada bi se u trenutku kada se pojavi sporna situacija, spis mogao odmah uputiti u mirenje i stranke motivirati da sporazumno odnosno sudskom nagodbom riješe sporno pitanje, bez formalnog upućivanja u parnicu. Jako dobar primjer za to bi bio npr. nasljednopravni spor koji nastaje u ostavinskim postupcima, gdje se stranke mogu naći u konfliktu vezano uz osobe koje imaju pravo na nasljeđivanje, uz način nasljeđivanja, uz valjanost oporuke, uz obim ostavinske imovine itd. Pravilo je, da se postupak prekida i stranka upućuje u parnicu radi utvrđenja svojih tvrdnji ili svog prava.

Mislim, da bi bilo daleko bolje da stranke uputimo u mirenje koje imamo na sudu i potpuno besplatno za stranke i koje provode kvalitetni suci izmiritelji i da tamo stranke postignu spor oko čega bi se mogla sklopiti sudska nagodba, koja ima snagu pravomoćno presuđene stvari, i da se stranke s tom sudskom nagodbom, kao što bi se iz parnice vratile s pravomoćnom presudom i ovršnom, vrate u ostavinu i da se tamo, u skladu s tom nagodbom, donese rješenje o nasljeđivanju, a ta se njihova nagodba smatra sporazumom o nasljeđivanju – ima takav status.

Također, to se odnosi i na ovršne predmete, jer smatram da je nepotrebno da država sama prisiljava stranke na produkciju novih parnica – formalno, znači plaćanje sudskih pristojbi i svega ostalog, ako bi našim građanima mogli pomoći na ovaj način, jednim kraćim, jednostavnijim i jeftinijim putem.

MOŽETE LI NAM REĆI PODATAK O BROJU MIRENJA NA OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU. U KOJIM POSTUPCIMA SE MIRENJE POKAZALO NAJUSPJEŠNIJIM?

Kroz cijeli ovaj period, znači od 1. srpnja 2006. godine pa do 31. siječnja ove godine – kada raspolažem aktualnim podacima, mogu reći da je u mirenje sa suglasnošću svih stranaka došlo 3041 predmet – od toga je još 71 bio u radu na dan 30. travnja 2017. godine. Okončan je 2.970 predmeta, u kojem je sklopljeno 980 sudskih nagodbi – što čini prosječnu uspješnost mirenja kroz ovo cijelo vrijeme od 33 %, a u 2017. godini za sada, od 50%. Ako mi dozvolite, rekla bih da sam posebno ponosna činjenicom da od ukupnog broja sklopljenih sudskih nagodbi u mirenju pred našim sudom, malo manje od 10%, je mojih nagodi, tj. onih koje sam sama sklopila, od naših ukupno 41 suca koji su prošli, a neki od njih se i zadržali u mirenju, što posebno cijenim.

Moram naglasiti da ova brojka od 952 uspješno okončana parnična predmeta ustvari čini daleko veću uspješnost nego što je ovaj broj nominalno. Prvenstveno iz razloga što se sklapanjem nagodbi u mirenju spriječilo višestupanjsko odlučivanje u istoj pravnoj stvari. Nadalje, stranke su riješile ne samo predmet tog spora nego su obično riješile i neke druge svoje sporne situacije koje imaju pa su iskoristile priliku da i to stave na papir upravo u formi sudske nagodbe, što znači da ne može biti utuženo nakon toga. Tim nagodbama su u velikom broju slučajeva obuhvaćeni i predmeti koje sam spominjala vezano za ostavine, uz ovrhe ovog suda, ali isto tako i drugih sudova vezano uz mogućnost stranaka da raspolažu svojim zahtjevima i svojim pravima.

Stranke, također, imaju mogućnost odlučivati i nagađati se o sporovima koji se nalaze u žalbenom postupku i to je daleko veća brojka. Slobodno bih rekla, da možemo prosječno reći, da je brojka četiri puta veća sigurno nego ovo što sam vam rekla. Sada bi netko rekao: „ Pa to je vrlo mala brojka naspram ukupnog broja sporova na sudu!“ Naravno da je. Ali je činjenica, da ustvari, naši građani još uvijek nisu adekvatno informirani uopće o postupcima mirenja, niti o samom institutu mirenja i njegovom značenju i prednostima koje ono nosi, te je s obzirom na to, naš rezultat još relativno dobar.

Posebno moramo voditi računa o tome da sve stranke ne dolaze u apsolutno dobroj vjeri u postupak mirenja. Neke tu dolaze iz špekulativnih nekih razloga, da malo opipaju bilo suprotne strane, da dobiju malo na vremenu i slično. Kada to stavimo u omjer s uspjehom i kada tu pribrojimo i činjenicu da su parnični troškovi izuzetno bitan element oko kojeg se stranke nekad ne mogu dogovoriti niti s vlastitim punomoćnikom odvjetnikom, a kamo li sa suprotnom stranom. Onda moramo biti zadovoljni postojećim rezultatom, jer je skoro deset puta veći od prosjeka uspješnosti u nagađanju u samoj parnici kroz postupke pred općinskim sudovima, trgovačkim sudovima i to na nivou cijele Republike Hrvatske.

ŠTO JE PO VAŠEM MIŠLJENJU GLAVNI RAZLOG ZBOG ČEGA JE OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU USPJEŠAN U POSTUPCIMA MIRENJA?

Mislim da je to prvenstveno zbog toga što mi svi koji smo se toga primili na samom početku i svi mi koji smo sada Služba za mirenje, a tu ima i kolegica koje su se nešto kasnije pridružile, pokazuju ustvari, jedan izuzetno velik interes za to što rade. Ljubav i predanost, a mogla bih to nazvati strašću prema onome što rade. Mislim da je to, ne samo njihov odnos prema tom zadatku koji su preuzele, nego je to, ustvari, i rezultat njihovog sveukupnog iskustva, znanja i vještina, jer mi smo sve ono što znamo i sve ono što jesmo i sve ono što ne znamo i nismo – u svakom trenutku.

Tako da i u parnici možete koristiti vještine iz mirenja, a nekad u mirenju možete sigurno koristiti i vještine koje imate kao sudac i kao osoba koja dobro i koja bi morala dobro poznavati pravo, kojoj je to zadatak. Mislim da su ljudi prepoznali upravu tu vrstu usluge. Osim toga, imajući u vidu jednu dosta tešku socio-ekonomsku situaciju unazad dosta godina u našem društvu, sigurno nije nebitna činjenica da je mirenje na sudu potpuno besplatno za stranke, da stranke ne plaćaju nikakvu sudsku pristojbu ili nešto slično za tu vrstu usluge koju pružamo. Stranke, bez obzira kako glasile ankete koje bi se sad provele na ulici grada Zagreba, ili bilo kojeg našeg grada ili sela, ipak vjeruju sucima kada su njihove izuzetno bitne i važne stvari u pitanju. I kako god glasile ankete o percepciji, korumpiranosti i ne znam čega, mislim da ipak vjeruju i u naše poštenje i u našu stručnost, a na čemu smo im mi zahvalni i mislim da im mi to vraćamo.

KOJA VRSTA PREDMETA SUDJELUJE NAJVIŠE U POSTUPCIMA MIRENJA NA OPĆINSKOM GRAĐANSKOM SUDU U ZAGREBU?

Treba naglasiti da predmeti koji su najteži po svojoj prirodi najviše sudjeluju u postupcima mirenja. To su prije svega predmeti koje mi vodimo kroz upisnik P i oni čine 76,28 % ukupnog broja predmeta koji su došli u mirenje i skoro u istom omjeru sudjeluju spram ukupno sklopljenih nagodbi u mirenju sa 74,69 % , što nominalno znači 711 nagodbi.

Kod predmeta naknade štete koji su izuzetno dobri predmeti i za mirenje i za nagađanje i u samoj parnici, pokazuje se da oni sudjeluju sa svega 7,46% spram ukupnog broja predmeta koji su upućeni u mirenje i sa svega 7,99 % spram ukupno sklopljenih nagodbi. Činjenica je da je ovdje neki drugi interes koji je jači od interesa da se sklopi sudska nagodba. Mislim da se radi o trošku – to je moje viđenje stvari iz svog životnog i profesionalnog iskustva. Ovi P-ovi su predmeti koji se sastoje od isplata, od utvrđenja prava vlasništva, od diobe suvlasništva, od sporova vezanih uz građenje. Zatim, u velikom broju se sastoje od diobe bračne stečevine kao izuzetno kompliciranih pravnih i činjeničnih, a uz to vrlo kompliciranih emotivno. Mirenja su se ovdje pokazala kao jedno pravo rješenje i jako je velik broj upravo bračnih stečevina, kao i sporova koji su došli iz nasljeđivanja i slično. U stvari, najkompliciraniji predmeti čine najveći broj predmeta u mirenju i okončani su s uspjehom.

HUM JE PREPOZNAO USPJEŠNE REZULTATE SLUŽBE ZA MIRENJE OGS-A I DODIJELIO MU MEDIJACIJSKU NAGRADU ZA NAJUSPJEŠNIJI SUD U MIRENJU U 2016. MOŽETE LI NAM REĆI KOJE ZNAČENJE OVA NAGRADA IMA ZA VAS KAO VODITELJICU SLUŽBE I ZA VAŠE KOLEGE?

Nagrada je izuzetno značajna za moje kolegice i za mene, kao i za našu cijelu sudsku upravu, jer pokazuje da su naš trud i naši rezultati prepoznati. U današnjem svijetu se ne dešava često da se vaši dobri rezultati prepoznaju, obično vam se traže greške. Dobro je znati da ste u nečemu dobri i bez obzira što vi to znate, lijepo je znati da i netko drugi to zna. Mislim da je to novi poticaj i daljnji poticaj za kolegice koje sudjeluju u mirenju zajedno sa mnom.

DA LI POSTOJI MOGUĆNOST NEKOG VIDA SURADNJE IZMEĐU SUŽBE ZA MIRENJE OGS-a I HUM-a?

Svi su izmiritelji Općinskog građanskog suda u Zagrebu prošli edukaciju i naprednu edukaciju kod Hrvatske udruge za mirenje. To je svakako osnovni element suradnje – nepobitan. Sve ono što su kolegice i kolege treneri prenijeli našim sucima izmiriteljima ostavlja neizbrisiv trag i samo se razvija kroz nova iskustva. Nadalje, brojni suci ovog suda su članovi i članice udruge, neki smo članovi i upravnog odbora HUM-a , neki su bili i članovi nadzornog odbora, a sigurno posjećuju i tribine koje se organiziraju. Brojni predmeti s ovog suda na prijedlog stranaka odlaze i u mirenje pred Hrvatsku udrugu za mirenje. Nadalje, i brojni izmiritelji ovog suda nalaze se na listi izmiritelja Hrvatske udruge za mirenje. Mogućnost suradnje je vrlo široka i vrlo otvorena i mislim da još nismo ispitali sve mogućnosti. Nadam se da ćemo i dalje surađivati i sva spoznaja i suradnja nam je dobro došla.

MOŽETE LI NAM REĆI KOJE SU PREDNOSTI POSTUPKA MIRENJA NA SUDU, A KOJE SU PREDNOSTI POSTUPKA MIRENJA IZVAN SUDA?

Prva prednost mirenja na sudu je ta što se izravno iz parnice stranka može naći u jednom postupku koji je drugačiji po svojoj prirodi i po svojim načelima – od načela povjerljivosti, dragovoljnosti samih stranaka i njihovih postupanja pa i svih ostalih elemenata samog mirenja u komparaciji s parničnim postupkom. Nadalje, tu uslugu kod nas pružaju suci kao iskusne osobe koje dobro poznaju pravo i koje će pomoći strankama da sklope kvalitetnu sudsku nagodbu kao kvalitetnu ovršnu ispravu. Sklapanjem sudske nagodbe spis je okončan tako da se isto tretira kao pravomoćna i ovršna sudska presuda. To je osnovna prednost, uz besplatnost tog postupka pred sudom.

Postupci u izvansudskom mirenju imaju osnovnu prednost što se mogu pokrenuti i prije pokretanja bilo kakvog sudskog postupka i smatram da bi osnovni zadatak mirenja bila prevencija nastanka novih sporova, ne samo gašenje postojećih, nego upravo prevencija nastanka novih sporova i to sistematski kroz određene vrste predmeta i kroz određene postupke i slično. U tim postupcima se provodi mirenje pred izmiriteljima koji su iz različitih profesija pa je to određena prednost ako netko ne želi da ga miri sudac ili pravnik po struci. U tim postupcima se također sklapa nagodba koja može imati klauzulu ovršnosti prema odredbama Zakona o mirenju, ali bez te ovršnosti ista isprava nije ovršna. Nadalje, postavlja se i pitanje na koji način se to može tretirati kao ovršnost (mora biti i pogodna za ovrhu, a ne samo imati klauzulu ovršnosti), tko će ovršnost iskazati, koju kvalitetu ima ista nagodba koja je sklopljena po nekome koji je različite profesije od pravne za potrebe prisilnog izvršenja. Poznata mi je teorija da je mirenje privatna stvar osoba koje sudjeluju i to je zaista tako sve dok ne zatražite uslugu nekog državnog tijela da vam pomogne da prisilno izvršite nešto što ste tamo privatno dogovorili – e, tad to postaje i javna stvar i mora imati određene kvalitete da bi se moglo provesti.

KAKVA SU VAŠA PREDVIĐANJA U VEZI MIRENJA U BUDUĆNOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ?

Cijenim da bi mirenje trebalo biti dostupno baš svim građanima, kao i svaka dobra stvar, kao i zdravstvena zaštita, kao i suđenje, kao i sve drugo. Smatram da bi bilo jako dobro kada bi se informacija o mirenju intenzivnije i kvalitetnije davala građanima kao korisnicima naših usluga. Pritom mislim da su građani korisnici usluga mirenja i u sudu i izvan suda. Svakako bi trebalo raditi na tome da se mirenje koristi upravo radi prevencije nastanka novih sporova. Trebali bi educirati građane što je mirenje. Trebali bi im omogućiti da tu uslugu koriste brzo i/ili besplatno ili jeftino. I to je, mislim, prava stvar koja će učiniti da građani promijene životnu filozofiju, da shvate da je korištenje suđenja njima Ustavom zagarantirano pravo koje ne gube, ali da bi prije toga trebali pokušati upotrijebiti neke jednostavnije, jeftinije oblike traženja zadovoljštine, dogovora i pravde. Jer je suđenje ustvari najveća sila koju možete upotrijebiti da biste ishodili neko svoje pravo, a koje vam garantira država.

Ni u drugim životnim situacijama ne idemo s najjačim lijekom. Probamo s Andolom ili Aspirinom pa ako ne ide onda završimo na nekom jakom antibiotiku. Mislim da bi trebalo i građane uputiti na to da koriste mirenje kao najbrži i najhumaniji način da pokušaju riješiti svoj spor. Ne znači da će uspjeti. Ako ne uspiju, sudovi su još uvijek tu za njih, ali treba im omogućiti da shvate da bi prvo trebali pokušati mirenjem, pa onda kasnije, ako ne ide – idu i silom. Sudbena vlast ipak osigurava ljudima da ostvare svoja prava na jedan strogo formalni način unutar institucije samih sudova, po strogo određenim pravilima.

Uvjerena sam da se dobar dio njihovih problema može riješiti i prije samog sudovanja, posebno vodeći računa o tome da u mirenju ljudi ne rješavaju samo svoj pravni problem nego rješavaju svoj problem koji imaju kao osobe, kao ljudi, jer iza tužbi i iza odgovora na tužbu se kriju neki njihovi ljudski problemi, u dobrom dijelu slučajeva, koji nisu navedeni niti u činjeničnom ni pravnom dijelu tužbe niti odgovora na tužbu. A to ćete samo u mirenju, ili eventualno, ako ste vješt parničar, uspjeti saznati u parnici.

S time, da vam je u parnici ipak ograničena mogućnost da im pomognete. Iako je zadatak i parničnog suda da strankama pomogne da spor riješe sudskom nagodbom ili mirnim putem na neki drugi način, tu postoje određena ograničenja vezano uz to da u slučaju npr.: ako stranke ne uspiju u tom svom pokušaju da mirno riješe spor, sudac je ipak saznao za neka njihova raspolaganja, koja bi oni, možda, vrlo rado tajili da su znali da neće uspjet s nagodbom.

Imala sam čast biti gošćom na četvrtoj Simuliranoj sjednici Hrvatskog sabora za učenike srednjih škola dana 15. svibnja 2017. godine koja je bila u Velikoj vijećnici Hrvatskog sabora, za koju sam dobila poziv od voditeljice Službe za građane, gđe. Ružice Šimunović, prof., a u kojoj sjednici su sudjelovali učenici iz dva učenička doma i 35 srednjih škola iz svih dijelova Republike Hrvatske.

Tema ove simulirane sjednice bio je Zakon o mirenju (NN 18/11) te mi je bilo izuzetno zadovoljstvo čuti i vidjeti kako su mladi ljudi, pred kojima je cijeli život, kao i budućnost našeg društva, razumjeli isti zakonski tekst, koliko su truda oni i njihovi nastavnici mentori uložili u kvalitetu njihova raspravljanja i prijedloga vezano uz isti Zakon. Svi su razumjeli prednosti mirenja i osnovne principe tog postupka i njegove prednosti pred parničenjem i uspjeli su staviti naglasak na one dijelove koji izazivaju raspravu i nas dugogodišnjih izmiritelja, kao i profesionalaca diplomiranih pravnika.

Svoje zadovoljstvo ovakvom raspravom i svime što su ti mladi ljudi uspjeli iz priprema za ovu Simluranu sjednicu saznati, razmisliti o osnovama mirenja, kao i osnovama načina rješavanja sporova uopće, imala sam posebnu čast kao gost izraziti i na poziv organizatora i domaćina obrativši se učenicima i njihovim mentorima nastavnicima.

Bez velikog truda ne mogu se postići veliki rezultati, a ova mladost je pokazala da se njihov i trud njihovih nastavnika isplatio, i da se tako, kroz mladost šire prave i lijepe ideje kojima možemo graditi bolji svijet. Ima nade za nas, to je pokazala i ovaj saborska sjednica u kojoj je Velika vijećnica bila ispunjena, rasprava primjerena mjestu na kojem se odvija, baš kako bi trebalo i uvijek biti! Ova Simulirana sjednica Hrvatskog sabora je realizirana u suradnji Službe za građane Hrvatskog sabora kao i Agencije za odgoj i obrazovanje, kroz sate Građanskog odgoja i obrazovanja za srednju školu. Pohvalna inicijativa.

S OBZIROM NA VAŠE DUGOGODIŠNJE BOGATO ISKUSTVO RADA U SUDSTVU I U MIRENJU, IMATE LI NEKU PORUKU MLADIM GENERACIJAMA KOJU BISTE VOLJELI PODIJELITI S NAMA?

Mlade generacije trebaju, ako je moguće, učiti na greškama generacija starijih, među koje spadam i ja. Trebaju razvijati nove vještine za koje mi nismo niti znali da postoje, u doba kada smo bili jednako stari kao vi i vaši ostali članovi Kluba mladih izmiritelja Hrvatske udruge za mirenje. Trebaju raditi na tome da ostanu dobre osobe, da drugima pristupaju otvoreno, jer je najlakše osuditi postupak nekog drugog, a vrlo teško je razumjeti nekog drugog. Mislim da činjenica da se već nalazite u Klubu mladih izmiritelja HUM-a pokazuje da ste na dobrom putu. Nadam se da će se ta „infekcija“ dobrog širiti i dalje nezaustavljivo i da će ljudi shvatiti da se zadovoljstvo može postići i kroz činjenje dobrog drugim ljudima i bez novčane naknade i bez značajnog ugleda u društvu, ali vas ispunjava sama pomisao da ste nečim što vi znate i možete pomogli nekom drugome! To bi bila moja uputa. Nastavite samo tako!

ZA KRAJ BISMO VAS ZAMOLILI UKOLIKO ŽELITE DA ODGOVORITE NA PITANJE KOJE BISTE POSTAVILI SAMI SEBI?

Mogla bih si postaviti dva pitanja. Prvo – da li bih izabrala isti put da ponovno biram, sada svjesna svih otegotnih okolnosti koje su me snašle? Sigurno bih ponovila sve, jer je to jače od mene! Suđenje i mirenje je nešto što je zaista kao novi kod koja vam se ugradi u vaš čip i ne možete se toga riješiti! To ne može raditi osoba koja to ne voli i koja ne voli ljude. Vrstan stručnjak koji ne voli ljude ne može biti dobar niti sudac niti izmiritelj, jer kroz cijeli taj posao morate biti svjesni činjenice da su ljudi ispred vas i da od vas očekuju zaštitu.

Drugo pitanje, bi bilo s obzirom da ste mi pružili priliku da govorim o sebi na neki način u superlativima – koje su moje mane? Postoje dvije koje vam mogu priznati. Imam ih sigurno i daleko više! Prva je, ta što previše govorim i pre otvoreno pokazujem što osjećam i mislim. To nije posebno pametna osobina. Druga je, što si previše uzimam srcu ono što mi se svakodnevno dešava u kontaktu s drugim ljudima, sudbine stranaka, i tu si ne mogu pomoći. Bilo bi jednostavnije kada bi se to moglo ostaviti u sudnici i izaći slobodan od toga, ali ja nažalost nemam tu vještinu. I bez obzira na to što mi je to teret, mislim da me to možda čini boljom kada sam u poziciji da odlučujem.

Intervju provela: Marija Vujeva