Vratimo pravnicima vjeru u razloge zbog kojih su upisali pravni fakultet

 Podrška studentima prava da ustraju!

 dr. sc. Srđan Šimac, sudac Visokog trgovačkog suda i predsjednik Hrvatske udruge za mirenje

Integralni sadržaj intervjua objavljenog u biltenu PRO BONO.

PRO BONO, Bilten Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Zagreb, broj 5., studeni 2014., str. 30.-39.

Razgovor obavila Maja Marta Martonja

Naslov dodao HUM.

 

  1. Molim Vas da nam ukratko napišete Vašu biografiju

Rođen 1961. u Splitu, gdje sam završio pravni fakultet i magistrirao na Poslijediplomskom studiju prava mora. Sudsku karijeru započeo sam u Općinskom sudu u Splitu. Slijedi Trgovački sud u Splitu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Preko dvadeset godina u pravosuđu jasno govori o mom profesionalnom opredjeljenju.

Formalno pravno obrazovanje okrunio sam doktorskom disertacijom u srpnju 2013. na Poslijediplomskom studiju – Pravo društava i trgovačko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, pod nazivom  – “Mirenje kao generator promjena u pravosudnom sustavu i pravnoj profesiji.” Moja najveća postignuća izvan profesije su moj sin Karlo i moja kćerka Paola.

  1. Je li Vam upis Pravnog fakulteta bio prvi izbor? Što Vas je motiviralo da upišete Pravni fakultet?

Za pravo kao moj prvi izbor zaslužna je Srednja pomorska škola u Splitu. U njoj sam se po prvi put susreo s (pomorskim) pravom. Pravo u kombinaciji s morem, mojim prirodnim okolišem i brodovima, jako mi se svidjelo. Dakle, negdje u četvrtom razredu srednje znao sam da je pomorsko pravo ono čime se želim baviti u životu. Moj profesionalni put nekako je slijedio baš taj kurs.

Srednja pomorska škola, ukrcaj na brod, poručnik trgovačke mornarice, pripravnik u društvu koje se bavi pomorskim i transportnim osiguranjem, magisterij iz pomorskog prava, pa sve do trgovačkih sudova i danas, medijacije u pomorskim sporovima. Naravno, pomorsko pravo postalo je samo dijelom moje pravne naobrazbe i prakse.

Pored ove moje morske veze koja me opredijelila za pravo i u čiji ispravni izbor sam se uvjerio već kod  prvog izravnog dodira s njim – rimskim pravom, ne mogu ne priznati, iako riskiram da to smatrate klišejom, da su me prema pravu vodili ideali istine i pravde i pomaganja onima koji to nisu u stanju učiniti sami. Premda su ti mladenački ideali bili izloženi snažnom iskušenju već na prvoj godini studija (legendarna rečenica o tome kako “pravo i pravda nisu jedno te isto”) i još i više, kasnije u životu, nikada ih nisam napustio, pa ni danas! Vjerujem da se bez njih ne bi bio ono što jesam i da bez ideala i temeljnih vrijednosti teško može živjeti bilo koji čovjek i profesionalac.

Snažno preporučujem svim mladim budućim pravnicima da nikada ne napuštaju životne i profesionalne ideale. Pravo, pravda i pravna profesija su mnogo veći i važniji od onih koji olako tvrde da idealima u stvarnom životu nema mjesta.

  1. Možete li nam reći nešto o vremenu nakon završetka Pravnog fakulteta? Gdje ste odradili pripravnički staž? Kako ste se pripremali za pravosudni ispit?

Najvažnije početne pravne korake učinio sam u Općinskom sudu u Splitu. Tada se taj sud nalazio u Palači pravde, predivnoj zgradi, jednoj od rijetkih u Hrvatskoj izgrađenih za sudske potrebe. Ova zgrada sama po sebi zrači dostojanstvom i izaziva poštovanje. Pred njom je na visokom kamenom postolju kip Božice pravde, koja kao da trajno opominje. Već sam ulazak u zgradu činio me ponosnim i nekako “posebnim” – dijelom nečeg mnogo višeg.

Počeo sam kao pripravnik, pa stručni suradnik i konačno sudac. Te moje prve godine u pravosuđu bile su mi među najsretnijima u mojoj karijeri. Poštovanje prema sudu i sucima, dalo se opipati. Ugodan položaj sudskog pripravnika omogućio mi je da učim na samom izvoru pravne prakse i da učim od najboljih, a jednako tako i da dobijem dostatno vremena za pripremu najvećeg formalnog ispita u životu.

Pravosudni ispit s pozicije onoga koji se za njega priprema, čini se apsolutno nesavladivim pothvatom. Poručujem svima onima koji planiraju položiti ga, da ne postoji pothvat koji se ne može savladati, ako u njega uložite dovoljno strpljenja, upornosti, vremena i truda i posebno, ako imate jasan cilj pred sobom. Ne trebam vam ni reći da je uspješno položeni pravosudni ispit bio doslovce jedan od mojih najsretnijih trenutaka u životu. Sjećam se povratka avionom u Split odmah nakon ispita. Bilo je veliko nevrijeme i avion se tresao kao nikada prije i nikada kasnije u mom životu. Jako sam se zabrinuo. Ponajviše me zapravo brinula prijetnja da se ovaj moj ogromni trud oko polaganja pravosudnog ispita naglo okonča. Ha, ha.

  1. Jeste li radili ili studirali u inozemstvu?

Pored mojih brojnih inozemnih nastupa u svojstvu govornika, predavača ili trenera te brojnih konferencija na kojima sam sudjelovao kao polaznik i službenih putovanja u posjet inozemnim sudovima, moje najveće i najbolje inozemno iskustvo je tromjesečni boravak u SAD-u. Moja baza bila je u Bostonu, Suffolk Law School i JAMS, najveća arbitražna i medijacijska firma u svijetu. Suffolk Law School omogućio mi je izvanredne uvjete i alate za pripremu doktorata, a JAMS mi je to sve omogućio materijalno i ujedno pružio nevjerojatna praktična znanja iz divnog svijeta medijacije. Pružili su mi svi redom gostoprimstvo, veliku pomoć i otvorili su mi sva vrata. Obišao sam više gradova, sudjelovao kao govornik i predavač na više konferencija i fakulteta, sudjelovao kao gost i u Harvard Mediation Program-u i doživio neka od najviših poticaja i priznanja u mom profesionalnom životu.

Ono što od tada najviše nosim u sebi, su ne samo izvrsni uvjeti za učenje i razvijanje, već okružje koje potiče, priznaje i nagrađuje svaki rad, sposobnost i uspjeh. U takvom okružju ako imate jasan cilj i vrijedni ste i uporni, ne možete ne uspjeti i ne napuniti baterije za budućnost. Zato svakom studentu snažno preporučujem da iskoristi svaku mogućnost priključenja inozemnim edukacijskim programima. Moje iskustvo potvrđuje da vam ono može biti nemjerljivo vrijedni zalog za budućnost.

  1. Kako ste započeli svoj rad u sudstvu? Jeste li oduvijek željeli raditi kao sudac?

Započeo sam 1989. u Općinskom sudu u Splitu. To je bio početak ostvarenja mojih profesionalnih snova. Ostvarili su se imenovanjem sucem toga suda 1992. Nisam bio svjestan da želim postati sucem dok se nije pojavio natječaj za mjesto sudskog pripravnika.  Na suce sam gledao kao na nešto daleko, nedostižno i uzvišeno. Ulazak u svijet prava pomalo me opčinio. Dao sam sve od sebe da ga zavrijedim. Osjetio sam punim svojim bićem da sam na pravom mjestu. Činilo mi se da nitko nije sretniji od mene. Moja oduševljenost sudačkim  poslom bila je nepodijeljena sve dok nisam upoznao mirenje (medijaciju).

  1. Bili ste predsjednik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te ste nastojali provesti određene reforme. Je li reforma Trgovačkog suda, kako ste ju zamislili, u cijelosti provedena? Ako nije, koji su glavni čimbenici koji se suprotstavljaju provođenju potrebnih reformi? Nalaze li se oni unutar ili izvan strukture sudstva, odnosno pravosuđa?

Da, imao sam priliku su-kreirati promjene i izravno sudjelovati u primjeni najbolje prakse u radu sudova u zemlji i u inozemstvu. Odatle i privlačnost te pozicije kao alata za pozitivno djelovanje. To vrijeme nije bilo jednostavno. Sudovi tada još nisu bili lišeni utjecaja u mjeri koja je danas postignuta. Trebalo je zasukati rukave i pokušati postaviti temelje koji bi trgovačkom pravosuđu u bliskoj budućnosti vratili i ugled i mjesto u društvu koje zaslužuje. Takav položaj ne može se dobiti samim obnašanjem sudačke dužnosti, treba ga zaslužiti!

U to vrijeme unijeli smo mnoge promjene i pravila koja su najavljivala novo vrijeme u radu trgovačkih sudova. Primjerice uveden je po prvi put sustav za elektronsku raspodjelu sudskih spisa, uvedena su pravila o rasporedu predmeta prema starosti i isključeno je njihovo prekoredno rješavanje, lansirana je nova web stranica, sve odluke VTS RH-a počele su se objavljivati  u punom sadržaju na internetu, sačinjen je web upisnik za javno praćenje rada na spisu, izrađen je sustav za praćenje rada u stečajnim predmetima i prodaje u stečajnim postupcima, izrađen je sustav za praćenje rada na predmetima prema njihovoj zakonskoj hitnosti, sustav za praćenje poštivanja zakonskih rokova u izradi presuda sudaca prvostupanjskih trgovačkih sudova i postignuto je njihovo maksimalno poštivanje.

Raspoloživim sredstvima stimulirani su i suci i sudski savjetnici za rad preko okvirnih mjerila, stvorena su interna pravila za postupanje u stečajnim i parničnim postupcima te za postupanje sudaca i sudskih vještaka. Trgovački sudovi su otvoreni javnosti kroz tjedne otvorenih trgovačkih sudova, promovirano je sklapanje sudskih nagodbi kroz tjedne nagodbi u trgovačkim sudovima,  izrađene su brošure za potrebe građana s uputama i pojašnjenima o svim vrstama postupaka. VTS RH je dobio svoju prvu formalno ustrojenu biblioteku, organizirane su interne edukacije o pravnim i pravu srodnim temama te stručne skupine za pojedina područja prava, donesene su upute vezane uz najčešće pravopisne, gramatičke i pravno-jezične pogreške u presudama trgovačkih sudova. U trgovačke sudove je po prvi put u hrvatskom pravosuđu implementiran postupak mirenja.

Bilo je tu i mjera druge vrste. Tako smo primjerice isključili praksu isticanja tvrtki raznih trgovačkih društava putem kalendara na zidovima ili na stolovima u sudnicama, korištenje reklamnih kemijskih i drugih kancelarijskih alata s tim znakovljem. Po prvi put su napravljeni kalendari s fotografijama trgovačkih sudova. Ročišta u svim sudnicama bila su svakog dana u pisanom obliku iznesena za javnost na vratima sudnica i na internetu.  Po prvi put su uvedene različite boje sudskih spisa prema vrsti predmeta. Primjerice hitni spisi su i danas u crvenim omotima.  Bilo je još mnogo manjih i većih novina.

Mnoge od tih promjena rado su i snažno podržane, mnogima je pružen snažan otpor. I u pravosuđu navike vrlo teško “umiru.”  Kaže se da je lako naučiti novo znanje, ali je teško zaboraviti staro, neovisno o tome daje li rezultate ili ne. Snage koje su za status quo uvijek su sveprisutne u svakom sustavu i u pravilu su veoma snažne. Suočavamo se danas s njima u svakoj profesiji pa i u pravnoj. Riječ je o tzv.” tihom otporu”. S današnje perspektive, da se zaključiti da smo vjerojatno inicirali previše promjena u kratkom vremenu. Pravosudni sustav je konzervativan i teško podnosi brze promjene. No, veselim se da je većina provedenih promjena i danas na snazi.

Promjene su naravno uvijek bolne, međutim, rezultati potrebnih promjena uvijek su bolji, ako im se pristupi ranije. Današnji sustav rješavanja sporova i sudovi, utemeljeni su na praksi staroj više stotina godina. Moderno vrijeme zahtijeva prilagođavanje novim potrebama i interesima korisnika pravnih usluga i cijelog društva, u mnogoj većoj mjeri i mnogo brže nego što to pravna profesija spremna priznati.

  1. Što mislite o ulozi medija, odnosno njihovom utjecaju na sudstvo i pravosuđe u cjelini? Koliko vjerodostojno prikazuju trenutno stanje u sudstvu i pravosuđu?

Slobodni mediji, kao i neovisno sudstvo, civilizacijska su tekovina. Činjenica je da su moderni tržišni uvjeti u kojima je glavna svrha ostvariti profit, uvelike prodrli i u pravo i u medije. Profit je ok, ali ako je on jedina svrha, tada u određenoj mjeri dezavuira sve što dotakne.

Neovisnost sudstva i neovisnost medija trebala bi biti usko povezana s odgovornošću. Svjedoci smo da se svakodnevno naglašava i prakticira sloboda, a zanemaruje odgovornost u vršenju te slobode. Sloboda bez odgovornosti je opasna. U današnjoj stvarnosti miješaju se sloboda i neovisnost, pravo građana na zaštitu osobnosti te interes javnosti i interes nakladnika. Mnogo se toga u toj mješavini zagubilo. Gotovo je nemoguće pronaći dobru priču o radu hrvatskih sudova i sudaca, premda je takvih primjera napretek. Dobra priča nije atraktivna kao loša. Nije problem objaviti lošu vijest, loše je kada se stanje na temelju loše vijesti generalizira i kada se ona interesno uvećava u negativnom smislu.

Ignorira se činjenica da su sucima ustav i zakon dali ovlaštenja presuđivati u sporovima koje stranke nisu u stanju riješiti same. Mnogi takvu ulogu sudova i sudaca prihvaćaju i odobravaju, pa i mediji, samo dok se ona poklapa s njihovim uvjerenjem da su baš oni u pravu, a ne suprotna stranka. U sudskom postupku uvijek se odlučuje o tome koja je strana u pravu, a koja u krivu. Jedna je uvijek gubitnik, a druga dobitnik. Vrlo često su obje gubitnici. Pravo je samo po sebi mnogo siromašnije od bogatstva života. Ni pravo ni sudovi ni suci, važne sastavnice svake demokratske društvene zajednice, nisu savršeni niti mogu podijeliti savršenu, božansku pravdu, već isključivo onu utemeljenu na pravu primijenjenom na temelju raspoloživih činjenica. Većina ljudi pogrešno očekuje da im pravdu može udijeliti netko drugi – država, sudovi. Stranke u sporu pravdu mogu dobiti isključivo jedna od druge.

Hrvatskoj javnosti iznimno nedostaju informacije o tome što su to sudovi, što rade suci, koja je njihova uloga, na temelju čega i kako donose odluke, koje su karakteristike i posljedice sudskih postupaka, koje su prednosti i ograničenja prava, itd.

Nepoznati su razlozi zašto se građani susreću sa sudovima po prvi put kao sudionici sudskih postupaka. Siguran sam da kada bi sudionici sporova doista znali što mogu očekivati od sudskog postupka, da mu ne bi hrlili u tolikoj mjeri i izabirali ga uvijek kao prvu opciju, već bi prije pokušali pronaći prikladnija rješenja. Sudovi su uvijek svima na raspolaganju, ali ne bi smjeli biti prva, već posljednja opcija.

  1. Koji je razlog dugog trajanja sudskog postupka? Je li sudski postupak po svojoj prirodi spor ili je to rezultat neefikasnosti hrvatskog pravosuđa? U članku „Mirenje i odvjetnici“ govorite o krizi državnog pravosudnog sustava? U kojem stadiju je ta kriza danas? Koji su čimbenici koji povoljno utječu na navedenu krizu? Kako vidite izlazak iz nje?

Riječ je o pitanju svih pitanja, a odgovor nadilazi okvire prostora ovog intervjua. Mnogi su razlozi za neefikasnost sudskog postupka. Prije svega sudski postupak još uvijek dominira kao isključiva metoda rješavanja sporova. Dok je god tako, sudovi neće biti efikasni jer jednostavno nemaju kapacitete za obradu tolikog broja predmeta. Složene i formalne procedure uvelike pripomažu odugovlačenju postupka. Sudski postupak i pravo uvijek čine nevidljivu barijeru između stranaka, koja apsolutno prekida njihovu komunikaciju u sporu i uvećava konfrontaciju. Stranke kao stvarni vlasnici sporova, su u naravi iz njih isključeni kao aktivni sudionici, a samo one znaju što se doista dogodilo i zašto.

Zloupotreba procesnih odredbi i uopće prava, zakrita plaštom zaštite prava stranaka, uvelike priječi efikasnost. Strah od preuzimanja odgovornosti za rješenja u vlastitim sporovima i patološki strah od pogreške i osude osnažen masovnim anti-koruptivnim mjerama, ugasili su svaku inicijativu i poduzetnički duh u poslovanju i odlučivanju brojnih poslovnih subjekata, posebno onih državnih. Državna tijela proizvode tisuće sporova u nastojanju da prebace odgovornost za njihovo rješavanje sa sebe na sudove, ali i odgode vrijeme plaćanja dugova. Institut sudske nagodbe je na umoru. Izvansudske metode rješavanja sporova još uvijek ne nalaze svoj put do široke primjene.

Suci su usmjereni na broj riješenih predmeta, umjesto na njihovo rješavanje. Loša ekonomska situacija i nemogućnost plaćanja dospjelih obveza uvećala je enormno broj sudskih predmeta, kao  i iskorištavanje svih pravnih sredstava u svrhu odugovlačenja postupka. Niski troškovi sudskih pristojbi i zloupotreba tužbi i drugih podnesaka kojima se inicira sudski postupak te manično podnošenje pravnih lijekova neovisno o njihovoj osnovanosti, kao i ratnički mentalitet sudionika sporenja usmjeren na konfrontaciju umjesto na suradnju, također čine elemente koji hrane neefikasnost. Izostanak posljedica za opisane aktivnosti i također subjektivne i objektivne slabosti sustava, čine ukupnu cjelinu neefikasnosti.

Svakidio našeg društvenog sustava je neefikasan i kao takav generira sporove, koji u svojoj množini pripomažu da sudovi postanu neefikasni. Teška ekonomska situacija čini veliki broj sudskih presuda mrtvim slovom na papiru, a sudski postupak koji im je prethodio, uzaludnim trudom.

Suci su dio problema, ali i dio rješenja. Za efikasna rješenja trebaju efikasne mjere. Takve mjere zahtijevaju odlučnost i hrabrost za suprotstavljanje otporima. Jedan od mogućih pravaca snažna je podrška kooperativnim aktivnostima stranaka u rješavanju njihovih sporova u sudovima i izvan njih i značajno otežavanje aktivnosti usmjerenih na konfrontaciju, zloupotrebu prava i odugovlačenje postupaka. Jednako tako potrebno je olakšati i poticati sve aktivnosti usmjerene na otkrivanje istine te na komunikaciju između stranaka. Takve mjere čine najlakši, najbrži i najekonomičniji reformski put ka postizanju efikasnosti ne samo pravosuđa.

  1. U istom članku navodite: „U većini europskih država pravno obrazovanje i praksa zasnovani su na tezi o sudskom postupku kao standardnoj, a ponekad i isključivoj metodi rješavanja pravnih sporova.“ Mislite li da bi trebalo provesti korjenite promjene u pravnom obrazovanju, koje bi držalo korak s trenutnim zbivanjima i potrebama?

Pravno obrazovanje također je dio pravnog sustava i pravne profesije i dijeli s njima sudbinu sadašnjeg trenutka koji sa svojim novim zahtjevima i potrebama nadilazi trenutnu ponudu. Pravni fakulteti su prevažni kada je riječ o utjecaju na formiranje umova budućih pravnika, njihovih znanja i vještina, profesionalizma, etičnosti i odgovornosti. Pravna teorija i pravna načela, nezamjenjivi su temelji pravnog obrazovanja, međutim više nisu dovoljni. Pravo nije samo kvantum znanja, već i skup potrebnih vještina. I pravno znanje i pravne vještine potrebno je proširiti znanjima i vještinama iz drugih disciplina kao što su psihologija, neurologija, etika, komunikologija, pregovaranje, medijacija, upravljanje konfliktima, itd.

Jezik, pismo i govor najsnažniji su alati svakog pravnika. Njihova upotreba ne može biti učinkovita ako pravnik ne vlada osnovama komunikacije među kojima posebno mjesto zauzima slušanje, doslovce zaboravljena vještina; ako ne poznaje tehnike pregovaranja, ako nema znanja o konfliktu i njegovim uzrocima i kako njime upravljati. Danas je nezamislivo obučavati buduće eksperte za sporenje, a da ih se istodobno ne educira o konfliktu koji uzrokuje spor. S tim u vezi, više nije dovoljno pripremati buduće pravnike isključivo za postupanje u sudskim postupcima, jer sudovi više nisu jedino ni u pravilu najbolje mjesto za njihovo rješavanje. Ovim znanjima i vještinama komplementarnim pravnim znanjima i vještinama, budući pravnici mogu postati mnogo bolji ljudi i mnogo bolji profesionalci.

Novim personaliziranim pristupom pravu i strankama usmjerenim primarno na ljude, a ne na predmete, pravnici se umjesto onih koji stvaraju ili uvećavaju probleme, trebaju preobraziti u one koji ih rješavaju (“engl. “problem solvers”). To je put “ozdravljenja” pravne profesije i njenog prilagođavanja potrebama novog vremena. Na ovaj način pravna profesija može proširiti paletu svojih usluga i uvećati zadovoljstvo njihovih korisnika, ali i osobno zadovoljstvo svojim radom.

Nema boljeg mjesta za korake usmjerene na vračanje kredibiliteta pravnoj profesiji u društvu do pravnih fakulteta. Riječ je o prilici koju pravni fakulteti i pravna profesija ne smiju propustiti.

  1. Što mislite o sudskim odlukama kao izvoru prava u običajnom pravnom sustavu u usporedbi s kontinentalnim pravnim sustavom? (Prednosti i nedostaci obaju sustava?)

Postoje prednosti i nedostaci jednog i drugog sustava. U novije vrijeme pojavljuju se ozbiljni trendovi međusobnog približavanja. Pojedini elementi jednog implementiraju se u drugi i obrnuto. To potvrđuje da više nije riječ o strogo zatvorenim sistemima imunim na promjene. Civil Law sustav se jako ponosio inkvizitorskim ovlaštenjima sudaca i drugim pravilima usmjerenim na potpunije saznanje istine i postizanje pravde, a sada ih gotovo u potpunosti napušta.

S druge strane, Common Law sustav svoju egzistenciju temelji na pretežnoj aktivnosti samih stranaka usmjerenih na traženje istine i pravde, a u posljednje vrijeme daje sucima sve veće ovlasti u tom pravcu. Međutim, teoretske  rasprave o važnim pitanjima istine i pravde u sudskim postupcima, najčešće nisu od praktične važnosti, je postojeći sudski sustav u naravi nije u službi ni istine ni pravde. Istina i pravda su subjektivne kategorije. Nema objektivne istine i pravde. Osnovna zadaća sudova postala je riješiti predmet, a ne utvrditi istinu i udijeliti pravdu. Suci u postojećim sustavima su osobe kojima su najmanje poznate informacije vezane uz pojedini spor. Hrvatski suci raspolažu jako oskudnim alatima za saznanje istine. Zato se sudska istina smatra samo najvjerojatnijom, a ne i izvjesnom istinom. Nije jednostavno djelovati u takvom sustavu prividne kontrole i posvemašnje neizvjesnosti.

Držimo fige da oba sustava u međusobnoj isprepletenosti iznađu najbolja rješenja. Najviše me brine to što se oba sustava najčešće isključivo brinu o sebi i prividnoj efikasnosti, usmjerenoj na održivost sustava, a ne na prilagođavanje potrebama njihovih korisnika. Utješno je što postoje prve naznake promjena u tom pravcu.

  1. Je li ulazak Hrvatske u Europsku uniju utjecao na sudstvo? Kako?

Pripreme za ulazak u EU i zahtjevi koje je EU postavila pred sudstvo, ali i cijelo društvo, djelovali su blagotvorno. Na taj način bili smo potaknuti učiniti mnogo veće i brže korake naprijed nego što bi to učinili sami. Moja želja je da se taj “pozitivni pritisak” EU ne smanji, već da svojim alatima nastavi zahtijevati pozitivne promjene. Znate kako je kod nas teško prihvatiti domaća rješenja i domaću pamet. Ma koliko ona pozitivna i kvalitetna bila, uvijek joj se isprječuju ozbiljne zapreke. Međutim kada ista takva ili slična rješenja dođu izvana, postaju prihvatljiva. Priželjkujem da mnoga rješenja prihvaćena iz EU ne ostanu samo normativna i deklarativna, već da se doista i primjenjuju u praksi.

  1. Što mislite o mogućem uvođenju osobnog stečaja (bankrota) u Hrvatski pravni sustav?

Riječ je o veoma važnom pitanju koje je u mnogim zapadnim zemljama pronašlo odgovore u praksi. Rješenja već postoje i ne treba izmišljati toplu vodu. Osobni stečaj polučit će ciljeve zbog kojih se uvodi samo ako zakonska rješenja kojima bude uređen, ne budu motivirana isključivo socijalno-političkim interesima.

      14. Kada su Vas počeli zanimati alternativni načini rješavanja sporova, posebno                         mirenje?

Imao sam sreću da budem dio grupe od 15 hrvatskih sudaca koja je posjetila Kanadu kako bi saznali o njihovoj najboljoj praksi u radu sudova i kako bi neke rješenja možda primijenili u našim reformskim aktivnostima. Među brojnim temama bila je i medijacija. Tada sam za nju po prvi put čuo. Ostao sam osupnut. Je li moguće da tako nešto postoji? Vjerovali ili ne, to je za mene bio trenutak prosvjetljenja koji mi je trajno promijenio život, i kao osobi i kao profesionalcu. Od tada sam čvrsto odlučio postojećim pravnim znanjima dodati nova i učiniti sve što je u mojoj moći da ovu ideju proširim i primijenim u našem sustavu rješavanja sporova i cijelom društvu.

Pri tome je možda najvažnija poručiti svim skepticima među pravnicima da medijacija nije uvedena u tradicionalni sustav rješavanja sporova s ciljem da bilo koga zamijeni, a ponajmanje sudove, suce, odvjetnike i uopće pravnike. Ona se pojavila kao sredstvo za poboljšanje cijelog pravnog sustava i pravne profesije. Pravilnost takvog zaključka jasno potvrđuje činjenica da Kanada nema samo jedno od najsnažnijih medijacijskih scena izvan sudova, već ima i najsnažniju medijaciju na svijetu upravo u sudovima u kojima su suci njeni glavni nositelji.

  1. Kakva je razvijenost mirenja u Hrvatskoj? Koji su čimbenici odgovorni za takav razvoj? Postoje li inicijative u Hrvatskoj na području razvoja i popularizacije mirenja? Možete li nam reći nešto o pilot projektu mirenja u sudovima i ne/uspješnosti tog projekta?

Samo do prije nekoliko godina bilo je najblaže rečeno neobično za mnoge slušati i čuti o mirenju kao načinu rješavanja sporova. Među njima su prednjačili pravnici. Ja u šali znam reći da je “mirenje nešto toliko dobro da ga se svi plaše.” Ja na mirenje gledam kao na priliku ili “spas” i za sustav rješavanja sporova i za pravnu profesiju. Mirenje u Hrvatskoj trenutno se nalazi na prekretnici prema općoj prihvaćenosti. Na to upućuju brojni pokazatelji, a i ponovni pritisak EU u tom pravcu. I naše društvo i naša mlada država, sazrijevaju i vjerujem kako nije daleko trenutak kada će o mirenju svi govoriti s razumijevanjem i simpatijama.

Za uspjeh mirenja nije dovoljna normativna baza. Potrebna je promjena pogleda na stvarnost. Mirenje ne može uspjeti bez podrške sudaca, odvjetnika, gospodarstva, države, građana i cjelokupne javnosti te medija.

Mirenje u sudovima aktivirali smo 2006., prvo u Trgovačkom sudu u Zagrebu, a uskoro i u Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske i u još 14 sudova. Prve godine sudske medijacije bile su “zlatno doba” medijacije. Početni uspjeh utemeljen na entuzijazmu sudaca i novopečenih medijatora, proizveo je snažni “tihi otpor”. Tako je značajniji razvoj medijacije u sudovima “zaustavljen” prije svega odsustvom bilo kakve podrške. Male brojke medijacijskih postupaka korištene su kao argument za neuspjeh mirenja u sudovima.

Medijacija u nekoliko hrvatskih sudova opstala je i razvija se samo zbog entuzijazma određenog broja sudaca u njima i podršci njihovih predsjednika. Naziru se neki novi vjetrovi pa i moguća institucionalna i profesionalna podrška. EU će i tu čini se opet odraditi veliki dio posla. Veliki korak u tom pravcu je novi Ovršni zakon koji sada sadrži odredbu koja nagodbu u mirenju svrstava među ovršne isprave.

  1. Primjećujete li otpor stranaka postupku mirenja te koji su razlozi tome? Imate li saznanja koliki postotak stranaka se služi mirenjem te uspješnosti samog postupka mirenja?

Mnogo je razloga za zašto mirenje još uvijek nije šire prihvaćeno. Sva istraživanja i praksa pokazuje da je prvi razlog tome nedostatak informacija o postojanju mirenja te o tome što je mirenje i koje su njegove pogodnosti. Istraživanje provedeno na kraju 2013. od strane EU Komisije, u kojem su sudjelovali i građani RH, potvrdilo je da njih čak 89% u sporovima želi potražiti rješenje izvan sudova, a od toga njih čak 46% bi rado potražilo rješenje u mirenju ako bi im ono bilo na raspolaganju.

Pored navedenog, postoje razne psihološke barijere kao što je nepovjerenje u novine, neudobnost zbog nedovoljnog znanja o tome kako postupati u mirenju, uvjerenje da sudionicima sporenja nitko drugi ne može pomoći u pregovorima, ako oni to već nisu uspjeli sami, nevoljkost preuzimanja odgovornosti za rješenje spora, strah od osobne involviranosti u sporu, ponekad suprotni interesi između stranaka i njihovih punomoćnika, profesionalni strah od gubitka prihoda, preokupacija pobjeđivanjem protivnika, osjećaj da je prijedlog za mirenje znak slabosti, odbijanje prijedloga druge strane za mirenje samo zašto što je takav prijedlog došao od protivnika, itd.

Vrlo često mirenje prihvati jedna strana, a druga ne. Razvoju mirenja odmaže i loša ekonomska situacija posebno u trgovačkim sporovima, jer dužnici nemaju sredstava ni za plaćanje iznosa utvrđenog nagodbom. Korištenje mirenja je upravo proporcionalno s iskustvom u edukaciji o mirenju ili u sudjelovanju u mirenju. Inicijative za mirenje najviše dolaze upravo od onih koji su ga na ovaj ili onaj način već probali.

Broj postignutih nagodbi u mirenju pred VTS RH u odnosu na broj postupaka mirenja kreće se oko 60%. Zanimljivo je to što se mirenje koje nije dovršeno nagodbom ne smatra neuspješnim. U mirenju su stranke imale priliku ponovno sjesti za stol i uspostaviti prekinutu komunikaciju. Zato mirenje neovisno o nagodbi, najčešće rezultira obnavljanjem odnosa i nagađanjem izvan samog postupka.

  1. Koje vrste sporova su posebno prikladne za mirenje, a koje nipošto?

Za mirenje nije toliko značajna vrsta spora koliko spremnost i osobine stranaka u sporu i njihovih punomoćnika. Mirenje je najuspješnije u sporovima u kojima su stranke bile ili će i dalje biti u odnosu trajnije prirode – članovi obitelji, prijatelji, poslovni partneri, susjedi i sl., jer o načinu rješenja spora ovisi njihov budući odnos koji najčešće ne mogu izbjeći. Riječ je u pravilu o strankama kojima je na ovaj ili onaj način stalo jednih do drugih i koji su jednostavno upućeni jedni na druge. Zato je mirenje veoma blagotvorno za obiteljske sporove, a posebno za one obitelji s malodobnom djecom. Trgovački sporovi svih vrsta možda su pogodniji od drugih, zbog same prirode odnosa i usmjerenosti na poslovanje i očuvanje poslovnog partnera.

Mirenje se ne smije provoditi u sporovima o raspolaganjima koja nisu dopuštena, koja su protivna prisilnim propisima i moralu društva. Mirenje često nije prikladno u odnosima u kojima velika neravnoteža snaga stranaka u sporu, u kojima je konflikt jako eskalirao, kao ni u sporovima u kojima se zbog društvenog značaja želi dobiti sudska odluka o pojedinim spornim pitanjima.

  1. Kao glavne prednosti mirenja u usporedbi sa sudskim postupkom navode se troškovi i kraće trajanje postupka mirenja. Molim Vas da usporedite prosječno trajanje postupka mirenja i sudskog postupka za spor iste vrste, te troškove pojedinog postupka. Koliko prosječno traje postupak mirenja? Koliki su prosječni troškovi mirenja?

Brzina i niži troškovi postupka mirenja spominju se najčešće kao najvažnije prednosti mirenja. Premda su oni važni, ne predstavljaju najvažnije prednosti mirenja. Trajanje i troškovi mirenja jednostavno se ne daju uspoređivati s trajanjem i troškovima parničnog postupka. Zašto? Zato jer mirenje najčešće završava na jednom do tri sastanka. Toliko kratko vrijeme jednostavno ne može proizvesti velike troškove, ali proizvodi mnogo više, zadovoljstvo svih sudionika i okončanje spora.

U složenim sporovima visoke vrijednosti troškovi mirenja mogu biti i značajni, međutim oni su zanemarivi ako se uzme u obzir da je riječ o rješenju spora u jednom danu ili jednom ili više tjedana. Takvo brzo rješenje je od nemjerljive koristi za stranke. Sve stranke i njihovi konflikti, imaju svoj vlastiti ritam i brzinu rješavanja. Ono što je presudno, ritam i brzina rješavanja spora u mirenju ovisi isključivo od stranaka.

  1. Što ako se u postupku mirenja povrijedi pravo stranke? Što ona može učiniti?

Može li stranka u svakom trenutku odlučiti prekinuti postupak mirenja i poslužiti se drugim pravnim sredstvom?

Stranke u sporovima koje nisu u stanju riješiti same trebaju pomoć. Žude za forumom u kojem će one imati centralnu ulogu, jer je riječ o njihovom sporu. Mirenje pruža sigurno ozračje za komunikaciju i pregovore bez uzajamnog suprotstavljanja. U mirenju je najmanje važno koja je stranka u pravu a koja je u krivu, posebno na temelju prava. U mirenju stranke aktivno sudjeluju, imaju priliku ispričati svoju stranu priče, ono što je njima relevantno, a ne ono što je pravno relevantno. One se pri tome mogu koristiti svojim jezikom i životnim i poslovnim pravilima koje jako dobro poznaju, a ne pravnim jezikom i pravilima. One u postupku mirenja imaju mogućnost dogovoriti sve ono što upravo njima odgovara. One postižu vlastito rješenje koje im nitko treći ne nameće. Kako je to rješenje njihovo, doživljavaju ga pravednim i zato ga dobrovoljno izvršavaju. One imaju pravo željeti dogovor o rješenju koje u pravilu nije jednako onom koje bi dobili na temelju prava. Nitko ne smije dovoditi pitanje njihove želje, osim ako nisu protivne prisilnim propisima i moralu društva. Riječ je o njihovoj subjektivnoj pravdi koju su svojevoljno udijelili jedna drugoj i čiju kvalitetu i kvantitetu drugi nemaju pravo suditi. Primjerice, veoma bogati supružnici se razvode i jedan od supružnika u mirenju ponudi, a drugi prihvati svu veliku zajedničku imovinu. Za medijatora nisu važni razlozi takvog dogovora, jer to nisu njegovi razlozi niti je to njegov spor, već je isključivo važno da obje strane žele baš takvo rješenje i da razumiju i žele njegove posljedice.

Pravno gledano nagodba u postupku mirenja može se pobijati zbog svih zakonskih razloga predviđenih za pobijanje ugovora. Pobijanje nagodbe u mirenju veoma je rijetka pojava, jer je riječ o nagodbi koju su stranke htjele.

  1. Mogu li se činjenice do kojih se došlo u postupku mirenja i nagodba kao rezultat mirenja koristiti u drugim postupcima koji se vode o istom ili drugom predmetu?

Pitanje povjerljivosti mirenja je kompleksno. To prije svega znači da postupak mirenja nije javan i da zato stranke mogu slobodno iznositi sve detalje spora bez straha od posljedica, jer izmiritelj nije osoba koja odlučuje o njihovom sporu, već im pomaže doći do zajedničkog rješenja. Ovdje je riječ o internoj i eksternoj povjerljivosti. Povjerljivost je na snazi sve dok stranke to žele. Ako je stranke žele, u eventualnom parničnom postupku koji uslijedi nakon mirenja koje nije dovršeno nagodbom, stranke ne smiju koristiti informacije koje su dogovorene kao povjerljive.

Neovisno o povjerljivosti, pitanje otvorenosti stranaka u pregovorima tijekom mirenja je stvar njihovog izbora i pregovaračke taktike i strategije. Mirenje omogućuje stvaranje ozračja u kojem se povjerenje gradi i obnavlja. O umješnosti stranaka, njihovih punomoćnika i izmiritelja ovisi koliko su u stanje te okolnosti iskoristiti za uzajamnu korist.

Zloupotrebu tih okolnosti, kao i zloupotrebu prava u sudskom postupku, nemoguće je spriječiti za one koji u mirenje ne dolaze u dobroj vjeri. Zloupotreba prava ne priječi postojanje sudskih postupaka, pa tako ni eventualna mogućnost zloupotreba mirenja, ne može zaustaviti njegovo korištenje.

  1. Mora li izmiritelj nužno biti osoba pravne struke? Koje opće pretpostavke osoba mora zadovoljiti da bi mogla biti izmiritelj u određenom predmetu?

Izmiritelj može biti svaka osoba neovisno o njenoj struci. Mirenje nije novina, već je riječ o veoma starom načinu rješavanja sporova još iz vremena kada nije bilo ni prava ni sudova ni pravnika. Danas je taj izvorni oblik mirenja umnogome unaprijeđen primjenom multidisciplinarnih znanja iz različitih profesija.

Netko je rekao da su pravo i pravni sustav pa time i sustav rješavanja sporova, prevažni da bi se prepustili samo u ruke pravnika. I pored toga, među izmiriteljima je više od 50% pravnika. Za stjecanje svojstva izmiritelja ne traže se posebni uvjeti. Svatko može biti izmiritelj. Oni izmiritelji koji se žele registrirati u Registru izmiritelja u Ministarstvu pravosuđa RH, moraju imati najmanje 40 sati osnovne obuke za izmiritelje i svake godine još po 20 sati dodatne obuke. Svugdje u svijetu vodi se polemika oko utvrđivanja razine formalnih uvjeta za izmiritelje. Premda takvo promišljanje nije moguće potpuno isključiti, u pravilu je najčešće riječ o metodama isključivanja, a ne uključivanja.

Nije jednostavno biti izmiriteljem. Mnogi su pomislili da će stjecanjem 40-satne obuke započeti novu karijeru. Mnogi moji kolege medijatori i danas mire, a nakon osnovne obuke nisu stjecali nova znanja i vještine. Mnogi se dodatnim znanjima pripremaju za trenutak kada će doista moći miriti. Neki i mire i stalno se usavršavaju. Riječ je danas o ogromnom kvantumu znanja iz više stručnih disciplina koje zahtjeva cijelo-životno učenje. Danas se ova materija izučava na brojim zapadnim studijima, a postala je i predmetom izučavanja na specijalističkim poslijediplomskim i doktorskim studijima.

Mirenje nije jednostavni posao. Uspješni izmiritelj pored edukacije treba imati i prikladne osobne karakteristike i najčešće značajnu reputaciju. Takve osobine veoma pomažu posebno na početku izmiriteljske prakse.

Stranke su slobodne sudjelovati u postupku mirenja kada i koliko žele. Mogu ga u svakom trenutku prekinuti i opredijeliti se za neku drugu vrstu postupka, pa i za sudski postupak. Mirenje nije magično i nije rješenje za sve stranke i za sve sporove, ali vrlo često ima magičan učinak, a on se gotovo uvijek događa u trenutku kada stranke pritisak na dugme za suprotstavljanje zamijene pritiskom na dugme za suradnju.

  1. Imaju li odvjetnici dužnost uputiti stranke na mirenje? Možete li usporediti Etički kodeks i s njim povezanu dužnost odvjetnika da upute stranke na postupak mirenja u SAD-u, u odnosu na tu dužnost u Hrvatskoj? (Kakvo je stanje u nekoj od država Europske unije?)

Takva obveza nametnuta je samo sucima (čl. 288.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku),  ne i odvjetnicima. Neovisno o tome, danas je obavještavanje stranke o mogućnostima koje su joj na raspolaganju za rješavanje spora, jedna od osnovnih zadaća odvjetnika koji brine o interesima svoje stranke. Odvjetnici su izuzetno važni u kreiranju svijesti kod stranaka o postojanju mirenja i promjeni percepcije o sudskom postupku kao jedinom mjestu za rješavanje sporova, kao i percepciji o odvjetnicima kao ratnicima u pravnoj areni. Svaki rat završava s mirom. Zašto onda ne bi prvo započeli s mirom? Za (sudski) rat uvijek ima vremena.

Odvjetnici više ne mogu ignorirati ova nova znanja i vještine, a stranke više ne mogu sebi priuštiti ignoriranje postojanja mirenja. Mirenje sve više postaje sastavni i komplementarni dio tradicionalnog sustava rješavanja sporova. Mnogi odvjetnici već su prepoznali mirenje kao novu uslugu strankama na tržištu pravnih usluga.

  1. Mora li odvjetnik nužno sudjelovati u postupku mirenja? Kada je preporučeno sudjelovanje odvjetnika? Koja je uloga odvjetnika prilikom mirenja?

Sudjelovanje odvjetnika u mirenju nije obvezno, ali je najčešće nužno i poželjno. Stranke u mirenje najčešće dolaze u pratnji svojih odvjetnika i to u pravilu onih koji su veoma otvoreni i za pregovore i za mirenje. Uloga odvjetnika u mirenju je sasvim drugačija od njihove uloge u parnici. Odvjetnik je savjetnik i pomoćnik stranke i čuvar njenih interesa. Zadaća stranke i odvjetnika u mirenju nije uvjeravati medijatora u vlastite pravne pozicije i stavove, već u pravilnost svojih gledišta i u njihove razloge pokušati uvjeriti suprotnu stranku i njenog odvjetnika. Taj cilj nije moguće postići tradicionalnim pristupom, napadom protivnika iz svih oružja. Takav pristup je potpuno nedjelotvoran u mirenju. Ukratko, nitko nije spreman slušati vas, uvažavati ili razumjeti, ako prethodno ne iskažete spremnost na jednako postupanje prema toj osobi. Riječ je o reciprocitetu u postupanju. Uvažavanje rezultira uvažavanjem.  Takvo postupanje zamjenjuje početno nepovjerenje povjerenjem, a suprotstavljanje suradnjom. Bez suradnje i uvažavanja interesa svih u spor uključenih, nije moguće doći do obostrano prihvatljivog rješenja. U tom pogledu, odvjetnici mogu biti najveći saveznici i stranaka i mirenja.

Cilj mirenja je ostvariti svoje interese bez nanošenja štete protivnoj strani, što je uobičajena praksa u parničnom postupku. Možete li zamisliti liječnika koji pokušava izliječiti jednog pacijenta na štetu drugog?

  1. Jedan ste od osnivača Hrvatske udruge za mirenje (HUM) i njen ste predsjednik. Možete li nam reći nešto više o djelovanju i radu udruge? Čime se udruga bavi?

HUM je neformalna krovna udruga izmiritelja i institucija za mirenje. Osnovana je 2003. i broji preko 500 članova, među kojima većinu čine izmiritelji. HUM je akreditiran za provođenje obuka za izmiritelje od strane Ministarstva pravosuđa RH. Bavi se promocijom mirenja u svim porama društva, edukacijom i samim mirenjem. Ima vlastiti centar za mirenje u kojem provodi mirenje u različitim vrstama sporova. Aktivan je na domaćoj i internacionalnoj sceni.  Uzdržava se isključivo vlastitim snagama. Hvali se i postojanjem Kluba mladih izmiritelja, kojemu su se priključili i brojni studenti prava i mladi pravnici.

  1. Mogu li se studenti Pravnog fakulteta na koji način uključiti u rad udruge?

HUM ima vlastiti sustav volontiranja kroz koji prolazi sve veći broj studenata, a među njima su najbrojniji studenti prava. Njihova pomoć nam je jako važna. Veseli nas u posljednje vrijeme veliki interes studenata za volontiranje u udruzi. Interes je toliki da je potrebno biti strpljiv i čekati red. Volontiranje u udruzi omogućuje stjecanje novih znanja i upoznavanje velikog broja ljudi, pa i onih iz svijeta prava. Nakon odgovarajućeg vremena volontiranja ostvaruje se pravo na osnovnu obuku za izmiritelja.

  1. I za kraj, imate li kakvu poruku studentima na Pravnom fakultetu ili/i uredništvu časopisa?

Ne napuštajte svoje ideale i temeljne vrijednosti, kako osobne tako i one profesionalne. Oni će vam uvijek biti nepogrešivi putokazi i oslonci za donošenje budućih odluka. Naša profesija suočena je s ozbiljnim izazovom kao posljedicom snažne negativne javne percepcije. Želimo li zadržati vlastiti kredibilitet i relevantnost u društvu, moramo učiniti mnogo više od pojedinačnog individualnog doprinosa. Naša profesija žurno treba zaokret sa usmjerenosti na samu sebe, na orijentiranost ka ljudima, strankama i humani pristup pravu.

Depersonalizacija prava i sudskih postupaka i naših uloga doživjela je neodrživi vrhunac. Iza prava, iza svakog predmeta su ljudi i ne dopustimo više da pravo bude samo barijera između stranaka. Svaki čovjek je najveći ekspert za vlastiti život i mi pravnici trebamo prestati pretvarati se da jedino mi znamo što je za njih najbolje. Jedino što mi najbolje znamo je pravo, a ono više nije dovoljno. Ni jedna profesija više ne može opstati bez uključivanja znanja i vještina iz drugih profesija. Kombinacija pravnih znanja i vještina u kojima smo već najbolji, s vještinama komunikacije, pregovaranja i upravljanja konfliktom, može nam dati nemjerljivu prednost u osobnom i profesionalnom životu. S tim pristupom treba započeti već na pravnom fakultetu. Vaši profesori i mi pravnici praktičari, moramo vam pomoći u tome.

Zadaća je nas pravnika za stranke postići odgovarajući rezultat u što kraćem vremenu i uz što manje troškova i kada je god moguće, u postupku lišenom rizika i neizvjesnosti, frustracije i opasnosti koje su posljedica nekontroliranog suprotstavljanja usmjerenog na poražavanje protivnika.

Naravno, ništa nije i ne može biti idealno ili savršeno. Uskoro ćete se svi suočiti sa stvarnim životom izvan zidova pravnog fakulteta. Sjetite se tada ovih mojih riječi. Neka vam one budu podsjetnik u traženju prave mjere između idealizma i realizma.

dr. sc. Srđan Šimac, autor doktorske disertacije “Mirenje kao generator promjena u pravnom sustavu i pravnoj profesiji”